Kineski električni automobili spremaju se "preplaviti" zapadna tržišta, možda ih više ni carine ne mogu zaustaviti, a Europa je samu sebe dovela u bezizlaznu situaciju

Jedan od glavnih načina kako se zapadna proizvodnja nosila s kineskom je tvrdnja i opravdana percepcija da je riječ o kvalitetnijem proizvodu unatoč činjenici da je cijena viša. Ta tvrdnja je vrijedila dugi niz godina. Kupci su mogli birati, ovisno o vlastitom pristupu i dubini svog džepa - žele li skuplji i kvalitetniji proizvod sa Zapada (koji je, ironično, također vrlo vjerojatno proizveden u Kini) ili će birati jeftini kineski, upitne kvalitete. Bez obzira što su te postavke bile vrlo jasne često bi pobjedu odnosio kineski proizvod, uključujući i financijski po Kinu jer bi se prodavao u ogromnim količinama. No, s vremenom ta, po Kinu neugodna, stigma koja se tiče kvalitete počela je blijedjeti.

Kvalitetan proizvod je objektivna pojava. Nemoguće je kvalitetan proizvod obezvrijediti kontra-marketingom. Može se pokušati, ali ne za dugo. Potrošači će u konačnici otkriti što vrijedi, a kada je njihov novac u pitanju u stanju su ići jako daleko i istraživati jako široko kako bi pronašli bolju ponudu, a bolja ponuda se uvijek računa jednostavnom formulom omjera kvalitete i cijene. Kina pak, kao masovni proizvođač koji je desetljećima učio od stranih kompanija koje su dolazile u Kinu kako bi se okoristile njenom jeftinom radnom snagom, stasala je do te mjere da je danas u stanju sama proizvoditi ono što je do nedavno posrednički proizvodila za druge. Ta njena radna snaga koja se broji u stotinama milijuna radnika danas je u stanju proizvoditi visoko kvalitetne proizvode, ali za kineske kompanije, s tipično kineskim konkurentnim cijenama.

Što god pisalo u njenim poveljama, Kina danas definitivno nije komunistička zemlja, barem ne u onom smislu na koji percipiramo komunizam 20. stoljeća, ali nije ni posve kapitalistička zemlja. Kina se zapravo s godinama pretvorila u naizgled savršeni stroj za ekonomsko pokoravanja svijeta i to primarno kroz budno promatranje pristupa drugih. Njeno pak specifično jednopartijsko državno uređenje omogućava domaćim kompanijama puno veće državne subvencije i "poguravanje" nego što zapadna konkurencija može očekivati od svojih matičnih država. Jasno, pritom itekako treba podsjetiti da ni na Zapadu kapitalizam ne egzistira u svom udžbeničkom stanju jer postoje brojne kompanije koje se neslužbeno vode kao "prevelike da bi propale", a ako se nađu u škripcu (recimo banke), država je spremna ulijevati ogromne količine novca poreznih obveznika ne bi li ih zadržala iznad vode.