2,000 godina stare strukture svijeta u kojem živimo: Rimsko pravo i realni kontrakti

Uvod
Današnje pravo i zakonodavstvo ne bi bilo moguće bez temelja koje je rimsko pravo postavilo prije gotovo 2000 godina. Ono je bilo ključno,kako tada i tako danas, u reguliranju društvenih odnosa među ljudima koji su do razvoja rimskog prava bili slabo ili gotovo nikako uređeni. U ovom seminarskom radu osvrnut ćemo se na realne kontrakte i njihov razvoj, porijeklo, zaštitu te kako utječu na međuljudske odnose. Ti kontrakti, kao što su zajam, fiducija, ostava, posudba i ugovor o zalogu imaju svoju važnu ulogu i primjenu, kako u rimsko vrijeme tako i danas u suvremenom svijetu.

Općenito o pojedinim obvezama
Obvezni odnosi mogu nastati iz kontrakata ( obveznopravni odnos priznat i utuživ po rimskom civilnom pravu) ili delikata (protupravnog djelovanja iz kojega, zbog povrede određenih pravno zaštićenih dobara nastaju posljedice, bez obzira na volju počinitelja), na što je ukazivala teorija još u doba klasičnog prava. Primijećeno je, međutim, i tada da ima nekih odnosa koji stvaraju obvezu mada ne spadaju ni u jednu ni u drugu skupinu (variae causarum figuare, po Gaju). Pojam dolazi od latinske riječi varius-različit i causa-pravni osnovni ili naslov, pravni razlog i figura-oblik, različiti oblici pravnih razloga postanka obveza. Javljaju se, teoretski, u postklasično doba pored kontrakata i delikata. Među variae causarum figurae ulazili su kvazi-kontrakti i kvazi-delikti.

Kvazi kontrakti su obveze koje ne nastaju na osnovi prethodne suglasnosti volje stranaka, kao kod kontrakata, ako su po svojim učincima jednake obvezama iz ugovora; kvazi delikti su skupina obveza iz određenih protupravnih radnji ili stanja koje nastaju na sličan način deliktima, iako u grupu delikata nisu uvrštene jer pokazuju određene specifičnosti koje ih odvajaju od delikata, npr. nepostojanje namjere, činjenice da posljedica nije nastupila, mada manje stanje opasnosti postoji i sl. Tu podjelu izvršili su Justinijanovi kodifikatori. U Justinijanovu pravu sve se obveze po postanku dijele u četiri skupine:1) obligationes ex contracta, 2) obligationes ex quasicontracta, 3) obligationes ex delicto, 4) obligationes ex quasidelictio.

Redoslijed prikazivanja pojedinih obveznih odnosa približava se ovoj dvodiobi ( koja se najčešće upotrebljava i u suvremenom zakonodavstvu i u suvremenoj teoriji obveznih odnosa): u prvu skupinu (obveze iz ugovora) ulaze rimski kontrakti uz dodatak pakta, dok sve ostale obveze (kvazi-kontrakte, delikti i kvazi kontrakti) ulaze u drugu skupinu, nazvanu obveze iz izvanugovornih obveza. Riječ contractus etimološki potječe od glagola trahere, koji doslovno znači vući, privući, pritegnuti, dok sam pravni termin contractus u svojem osnovnom smislu znači učvršćivanje, pritezanje, zatvaranje, sklapanje. Značenje ovog pojma odgovara prvobitnoj karakteristici obveznog odnosa, koji je u najranije doba predstavljao fizičku vezanost dužnika, a koji se tek s vremenom pretvorio u pravnu vezu. Kontrakti rimskog prava mogu se podijeliti po načinu postanka na verbalne, literalne, konsenzualne i realne, o kojima će biti riječ u članku.