U Noidi, gradu pokraj Delhija, 21-godišnji dostavljač stoji na raskrižju i gleda tijelo svog kolege. Mladić je imao 18 godina, tek je završio srednju školu i došao iz sela u Biharu. Prvi dan u metropoli, prvi dan na aplikaciji, prvi dan na iznajmljenom električnom motociklu. Prva narudžba, posljednja vožnja. U pokušaju da istovremeno prati kartu na ekranu, poziv kupca i promet kroz špice, ulazi u kaos raskrižja. Udarac automobila i sve je završeno u nekoliko sekundi. Kolege skupljaju novac kako bi tijelo vratili obitelji.
Iza ove pojedinačne tragedije stoji vrlo precizan poslovni model. Brendirane torbe na leđima, svi ih znamo i odavde, ali ove nose logiku od deset minuta. Naime, velike platforme za brzu dostavu hrane i namirnica postavile su mrežu malih skladišta po gradskim četvrtima. Narudžbe se distribuiraju algoritmom, a vrijeme isporuke mjeri se u realnom vremenu. Radnik ne prima plaću kao radnik. Prima naknadu po obavljenoj isporuci i dodatne bonuse za niz vezanih dostava bez pauze. U pozadini ekran odbrojava, kupac prati kretanje u aplikaciji, a kompanija gradi reputaciju na sloganu koji obećava da će sve stići prije nego se voda za kavu zagrije.