Trumpov udar i utrka do dna: Krenula je spirala subvencija i carina iz koje će svi obični ljudi, ali i široki gospodarski sektori, osjetno osiromašiti - globalna neoliberalna ekonomska fantazija sad nestaje u stvarnom vremenu

Novi val tarifa koje predsjednik Donald Trump uvodi već ovog tjedna – s prosječnom stopom carine koja s 2,3 % skače na približno 18 % – predstavlja najradikalniji povratak protekcionizmu od tridesetih godina prošloga stoljeća. Iako zvuči tehnički, riječ je o jednostavnoj ideji: Washington uvodi dodatne poreze na robu koja ulazi na američko tržište. Cijena robe u konačnici se podiže, a sve što je do jučer bilo jeftino postaje skuplje (i manje dostupno američkom potrošaču, što je i cilj, da se ljude prisili da kupuju američko). Međutim, priča nije crno‑bijela – jesu li carine doista "kazna" za inozemstvo ili prije svega trošak koji će platiti sami Amerikanci?

Carina je namet na uvoz; porez, ali s putovnicom. U praksi ga prvo plaća uvoznik, no on ga gotovo uvijek prebacuje na distributera, trgovca i, na kraju, potrošača. Prema procjeni Yaleova Budget Laba, prosječna će američka obitelj samo ove godine izdvojiti oko 2 400 dolara više za istu košaricu robe. Inflacija se, dakle, vraća na mala vrata, a najteže pogađa kućanstva nižih prihoda, koja relativno više troše na hranu, odjeću i elektroniku – upravo one kategorije na koje se carine najviše odnose. Drugim riječima, Trumpov protekcionizam prerasta u unutarnji porez, no bez jasne političke rasprave kakvu bi povećanje poreza na dohodak zahtijevalo.

Zagovornici tarifa u Washingtonu tvrde da će mjere ojačati domaću proizvodnju i smanjiti trgovinski deficit. Teorija je zavodljiva, no američka se industrija proteže kroz globalne lance vrijednosti. Tipičan "američki" automobil sadrži čelik iz Kanade, senzore iz Tajvana i čipove iz Južne Koreje - poskupljujući te komponente, poskupljuje i konačan proizvod, pa konkurentnost pada. Zaštićena radna mjesta u čeličanama možda će opstati, ali će se ugroziti tisuće radnih mjesta u tvornicama koje te čelike prerađuju. Protekcionizam stoga nije "branitelj radnika" nego redistribucija dobitnika i gubitnika unutar granica – često na račun većine.

Globalne burze reagirale su trenutačno: paneuropski STOXX 600 potonuo je gotovo 2 %, a MSCI indeks azijsko‑pacifičkih dionica izgubio je 1,5 % u jednom danu. Tržište zapravo signalizira kolektivnu neizvjesnost. Kad najveće svjetsko gospodarstvo preko noći promijeni cijene ulaza, cijeli sustav linearnih, "just‑in‑time" lanaca opskrbe počinje kašljucati. Tvrtke se povlače iz višegodišnjih planova, odgađaju investicije, kupci čekaju da vide gdje će cijene sletjeti. Ta "pauza" u odlučivanju često je skuplja od samih carina.

Neke su zemlje, poput Švicarske i Indije, odmah zatražile nove pregovore, no Washington nije ostavio puno manevarskog prostora. Švicarska, iako je ranije ukinula carine na američku industrijsku robu i najavila milijarde investicija u SAD‑u, našla se pod škarama carine od 39 %, jedne od najviših na popisu. Poruka je jasna: veličina tržišta više ne jamči povlašten status; politička lojalnost i ideološko usklađivanje sada su važnije od ekonomskih argumenata. U slučaju Kanade to se vidi kristalno: carina na kanadsku robu diže se s 25 % na 35 % pod retoričkim plaštom "borbe protiv fentanila", iako je pravi razlog pritisak na Ottawu da usuglasi sigurnosne agende s Washingtonom.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.