"Ti koji živiš" je remek-djelo švedskog filma: Grandioznost egzistencije kroz 50 minimalističkih slika kojima klasičan narativ uopće nije potreban

Može li film bez centralne radnje biti nezaboravno iskustvo? Itekako, pogotovo ako je majstorski sastavljen kao švedska tragi-komedija "Du levande" (Ti koji živiš) iz 2007. godine. Jasno, mnogi će biti skeptični kad se spomene film "bez radnje", ali nismo rekli da je bez radnje nego bez "centralne radnje", odnosno bez onog klasičnog uvod-zaplet-rasplet scenarija. Je li takav predvidljiv raspored uopće nužan? Dobro, često jest, a nije tajna da postoje "filmovi bez centralne radnje" koji su zapravo neka vrsta testiranja izdržljivost samog gledatelja, no ovaj definitivno ne spada u tu kategoriju.

Ova tragi-komedija, ili crna komedija, kako vam je draže, istražuje - prema riječima samog autora, Roya Anderssona, "grandioznost egzistencije". Film nas vodi kroz (relativno kratke) slike života skupine pojedinca koji variraju od pretile žene koja misli da je nitko ne podnosi (a i nije baš da ima lak karakter), psihijatra koji je izgubio volju da pomaže svojim pacijentima (jer su, kako tvrdi, svi bahati i sebični egoisti koji bi htjeli biti "sretni"), do učiteljice u školi koja ima emotivnih problema i poslovnog konzultanta koji će zbog vlastite ksenofobije završiti na važnom sastanku s neočekivanom frizurom - između ostalog!

Roy Andersson

Zvuči kao dovoljno zanimljiva priča? Ali tek počinje.

Na samom uvodu u film pozdravlja nas misao možda i najpoznatijeg njemačkog književnika, Johanna Wolfganga von Goethea, koja poručuje: "Stoga uživajte, vi, vi koji živite, u svojim lijepim toplim krevetima, sve dok hladni valovi Lete ne oplahnu vaše bježeće noge".

Zapravo moglo bi se reći kako je cijeli film na neki način oda ovoj misli (Leta je rijeka iz grčke mitologije koja teče u Hadu, a onaj koji se napije iz nje zaboravlja sve - stari Grci vjerovali su da duše prije reinkarnacije moraju piti iz ove rijeke kako bi zaboravile sve svoje prethodne živote).

Film je sastavljen od čak 50 kraćih skečeva, tragikomičnog tona, koji su donekle (kako koji) povezani u jednu širu cjelinu.

Više je stvari koje se mogu izdvojiti kod ovog filma. Recimo podatak da su gotovo svi glumci u njemu potpuni amateri! Naime, Andersson (osim što je imao velikih problema s financiranjem samog filma) teško je mogao naći poznatije glumce da mu glume u tako kratkim skečevima. Umjesto toga odlučio se (i to je ispalo jako dobro!) jednostavno na ulici zaustavljati nasumično ljude koji su mu se činili kao dobar materijal za pojedinu ulogu i nuditi im posao na licu mjesta.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.