Sastanci u Jeruzalemu i priroda geopolitičke dobiti: Ako Rusija razmišlja o odlasku Assada kako bi američke prijatelje učinila svojima bilo bi joj dobro da razmisli dvaput

Malo koja zemlja na svijetu može se pohvaliti da ima iznimno dobre odnose s najvećim svjetskim silama, Rusijom i SAD-om, u trenutku dok se njih dvije nalaze u procesu sve većeg raspada međusobnih odnosa. Jedna od rijetkih članica takvog kluba je Izrael, a upravo u Izraelu tijekom dva prethodna dana održani su sigurnosni pregovori na kojima su sudjelovali čelni ljudi nacionalne sigurnosti Rusije, SAD-a i Izraela. Ključne teme bile su Sirija i Iran, a danas ćemo govoriti o prvoj te o potencijalnim ishodima ove tragične priče.

Da bismo pak u potpunosti razumjeli trenutačne ruske stavove, ali i dileme, samu Rusiju treba staviti u aktualan kontekst međunarodnih odnosa jer upravo on će možda uvelike odrediti kako će i što Rusija odabrati za sirijsku završnicu.

Gotovo sve zemlje svijeta shvaćaju da se globalnim odnosima u vrijeme zaoštravanja moraju svrstati u potpunosti na jednu stranu te da ne smiju previše isticati drugačije stavove. Dakako, kada govorimo o Zapadnom svijetu, točnije o Europi, ona bespogovorno drži američku stranu. Odnosi između Europe i Rusije uvelike su svedeni na sam minimum, a ritam tih odnosa diktira se iz Washingtona. Privatno se pak zna da ti stavovi kod brojnih europskih državnika nisu nužno "autentični", no malo tko je voljan ići kontra javno isticanog puta. Primjerice, kada su se Rusiji uvodile brojne sankcije sve EU članice digle su ruku, čak i one za koje je jasno da to čine nevoljko. U slučaju pak velike Skripal afere dogodio se masovni progon ruskih diplomata iz gotovo svih europskih zemalja i to prije nego su ikakvi konkretni dokazi predstavljeni od strane Britanije koji bi ukazivali na eventualnu rusku državnu odgovornost.

Zahlađenje odnosa s Rusijom nastupilo je s krizom u Ukrajini, a ta kriza uvelike je i stvorena kako bi se između Rusije i Zapadnog svijeta mogla podići jedna nova željezna zavjesa. Daleko od toga da su odnosi prije izbijanja Ukrajinske krize bili idilični, nisu, ali su bili pragmatični i konkretni, bazirani na obostranim interesima. Potreba ponovnog podizanja "zavjese" svakako ne proizlazi iz Rusije već od strane onih koji u Rusiji vide ponovno ojačanog međunarodnog igrača kojeg se ne smije pustiti da ponovno počne preuzimati moć i utjecaj. Rusija je u tom smislu zaista postala "problem" u trenutku kada je odlučila da će biti kočnica prema dugom nizu američkih projekata "smjene režima". Naravno, u Moskvi je mnogima postalo jasno da ta američka politika, režim po režim, neminovno na kraju vodi i do Kremlja gdje Washingtonu također trebaju "ljudi na koje mogu računati". Govoreći pak o nizu, on je postao popriličan – teško je zapravo naći jednu "revoluciju" u 21. stoljeću koja na ovaj ili onaj način u sebi nema "narančastih" nijansi. Dakako, pritom mislimo na profesionalno odrađivanje "smjene režima", taktiku koja koristi aktivizam, medije, vanjsko financiranje, diplomatske pritiske itd. Na taj način SAD je uredio "po svom" niz zemalja Europe i Bliskog istoka. Očekivano, krenulo se s lakšim ciljevima da bi se postepeno "podizala letvica" – kada su došli do jedne Libije letvica je već bila toliko visoka da one isprobane taktike više nisu mogle dati željezni rezultat pa se dodala nova: direktna vojna agresija.