Rasklimavanje jedne izuzetnosti, hemisferu po hemisferu - Teško je srušiti tronožac ako na njemu sjede medvjed i zmaj

Ne tako davno SAD je bio u situaciji da kaže tko "mora otići" i taj bi i otišao, milom ili silom. Bilo je to nešto kao kada bi Cezar u drevnom Rimu pokazao palac gore ili palac dolje - nešto što je bilo konačno i neumoljivo. Kada je SAD u jeku Arapskog proljeća poručio da Hosni Mubarak, dugogodišnji egipatski predsjednik, "mora otići", ovaj je otišao. Kasnije su rekli da Gaddafi mora isto otići, on je odbio, pa su ga natjerali, vojnom agresijom, u kojoj je i ubijen. Sličan "palac dolje" ranije dobio je i Saddam Hussein koji je također platio životom. Kako na Bliskom istoku tako i u Europi - prije nekoliko godina odlučeno je da i ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič mora otići - i otišao je (jedva izvukavši živu glavu iz Kijeva). I da se ne bi zaboravilo tko je naredbu izdao, kada je trebalo hitno sastaviti novu ukrajinsku vlast, potencijalno primarno pro-EU orijentiranu, na scenu stupa tadašnja američka savjetnica državnog tajnika za Europu, Victoria Nuland, te u telefonskom razgovoru s američkim ambasadorom u Kijevu (razgovor je kasnije procurio na Internet) doslovno poručuje "jeb*š EU" te dirigira tko mora biti na kojoj poziciji.

Kako smo i rekli, nema tome davno, ali postoji problem kod svake neumoljive moći - ona mora biti apsolutna i bez pogreške. Kakva bi to bila moć naređivanja odlaska kada bi, recimo, od 10 otpisanih otišla samo 8-orica? Onda to više i nije takva sila kakvom se predstavlja. Dovoljno je zapravo da samo jednom nešto ne prođe po planu pa da se paradigma iz temelja promijeni. To je jednostavno tako - dovoljno je da na nekom od planeta našeg Sunčevog sustava pronađemo samo jedan novi oblik života pa možemo već konstatirati da nismo sami u svemiru. Isto vrijedi i za američku moć dirigiranja tko odlazi, a tko ostaje - dovoljno je da jedan "preživi" tu naredbu i ista odjednom ima daleko manju težinu.