Jedan od najistaknutijh ruskih intelektualaca i lingvista 20. stoljeća, Dmitrij Likačov, poznat kasnije kao sovjetski disident nadimka "savjest Rusije", jednom je znakovito konstatirao kako je Rusija zemlja koja je kroz svoju povijest naglo donosila velike i neočekivane zaokrete.
Danas se Rusija doima politički vrlo usmjerenom i predvidljivom, no koliko je to njena "politika", a koliko je ona zaista takva?
Uzmimo u razmatranje odnos između Rusije i Kine. Ruski predsjednik Vladimir Putin u više navrata je javno isticao veliko prijateljstvo koje vlada između Moskve i Pekinga. Otvoreno je hvalio Kinu i u sklopu nedavnog energetskog summita na kojem je gostovao. Doima se da su Rusija i Kina zaista u odličnim odnosima, a taj savez čini ih snažnijima i otpornijima na izazove sa Zapada kojima su obje zemlje itekako izložene. No, koliko je to navodno veliko prijateljstvo stvarno i održivo, a koliko samo prigodni narativ u datom trenutku?
Ulazeći u takvu procjenu moramo sagledati ruski stav prema Kini mimo samog Putina. Što misli ostatak ruske elite? Tu imamo već tradicionalno razne stavove, od onih koji smatraju da bi se Rusija trebala okrenuti Zapadu, argumentirajući da joj je tamo mjesto, kulturalno i vrijednosno, do onih koji su zaista predani konceptu moćne Euroazije na čelu s udruženom Rusijom i Kinom.
Zanimljivo je u tom kontekstu pogledati aktualne stavove nekoga tko spada, ili je barem do nedavno spadao u ovu drugu kategoriju. Idealan primjer takvog pojedinca je ruski profesor Aleksandar Lukin. Riječ je o poprilično poznatom imenu u domeni geopolitike. Lukin - koji je 2018. objavio knjigu "Kina i Rusija: Novo zbližavanje" - nipošto ne spada u skupinu koja navija za ruski zaokret prema Zapadu (a takvih je u redovima ruske intelektualne elite vjerojatno i više no što bi se nekome na prvu činilo). Lukin je radio u ministarstvu vanjskih poslova još za vrijeme SSSR-a, a kasnije i u sovjetskoj ambasadi u Pekingu. U Kini je inače uvijek vrlo rado viđen gost, a bivši kineski predsjednik Hu Jintao ga je odlikovao medaljom zasluge za "iznimni doprinos razvoju kinesko-ruskih odnosa". Medalju je dobio i od Šangajske organizacije za suradnju. Povrh toga Lukin je i profesor na kineskom sveučilištu u Zhejiangu.
Sve ove biografske detalje navodimo kako bismo istaknuli njegov očiti afinitet prema rusko-kineskim odnosima i samim time još puno veću težinu ima kad netko poput njega konstatira (u kolumni za vanjskopolitički list The Washington Quarterly) kako je "vrhunac rusko-kineske suradnje danas vjerojatno iza nas".
Zašto misli tako? Ima nekoliko vrlo zanimljivih i valjanih argumenata. Smatra kako sve nametljivija kineska vanjska politika i tzv. "diplomacija vuka ratnika" (direktniji i agresivniji stil diplomacije koji je Kina počela primjenjivati u 21. stoljeć...
Danas se Rusija doima politički vrlo usmjerenom i predvidljivom, no koliko je to njena "politika", a koliko je ona zaista takva?
Uzmimo u razmatranje odnos između Rusije i Kine. Ruski predsjednik Vladimir Putin u više navrata je javno isticao veliko prijateljstvo koje vlada između Moskve i Pekinga. Otvoreno je hvalio Kinu i u sklopu nedavnog energetskog summita na kojem je gostovao. Doima se da su Rusija i Kina zaista u odličnim odnosima, a taj savez čini ih snažnijima i otpornijima na izazove sa Zapada kojima su obje zemlje itekako izložene. No, koliko je to navodno veliko prijateljstvo stvarno i održivo, a koliko samo prigodni narativ u datom trenutku?
Ulazeći u takvu procjenu moramo sagledati ruski stav prema Kini mimo samog Putina. Što misli ostatak ruske elite? Tu imamo već tradicionalno razne stavove, od onih koji smatraju da bi se Rusija trebala okrenuti Zapadu, argumentirajući da joj je tamo mjesto, kulturalno i vrijednosno, do onih koji su zaista predani konceptu moćne Euroazije na čelu s udruženom Rusijom i Kinom.
Zanimljivo je u tom kontekstu pogledati aktualne stavove nekoga tko spada, ili je barem do nedavno spadao u ovu drugu kategoriju. Idealan primjer takvog pojedinca je ruski profesor Aleksandar Lukin. Riječ je o poprilično poznatom imenu u domeni geopolitike. Lukin - koji je 2018. objavio knjigu "Kina i Rusija: Novo zbližavanje" - nipošto ne spada u skupinu koja navija za ruski zaokret prema Zapadu (a takvih je u redovima ruske intelektualne elite vjerojatno i više no što bi se nekome na prvu činilo). Lukin je radio u ministarstvu vanjskih poslova još za vrijeme SSSR-a, a kasnije i u sovjetskoj ambasadi u Pekingu. U Kini je inače uvijek vrlo rado viđen gost, a bivši kineski predsjednik Hu Jintao ga je odlikovao medaljom zasluge za "iznimni doprinos razvoju kinesko-ruskih odnosa". Medalju je dobio i od Šangajske organizacije za suradnju. Povrh toga Lukin je i profesor na kineskom sveučilištu u Zhejiangu.
Sve ove biografske detalje navodimo kako bismo istaknuli njegov očiti afinitet prema rusko-kineskim odnosima i samim time još puno veću težinu ima kad netko poput njega konstatira (u kolumni za vanjskopolitički list The Washington Quarterly) kako je "vrhunac rusko-kineske suradnje danas vjerojatno iza nas".
Zašto misli tako? Ima nekoliko vrlo zanimljivih i valjanih argumenata. Smatra kako sve nametljivija kineska vanjska politika i tzv. "diplomacija vuka ratnika" (direktniji i agresivniji stil diplomacije koji je Kina počela primjenjivati u 21. stoljeć...
