Turkmenistan je daleko najzatvorenija zemlja među postsovjetskim državama, a informacije o onome što se tamo događa su rijetke i obično špekulativne. Ali bliski proučavatelj ove zemlje kaže da se predsjednik Gurbangulij Berdimuhamedov možda priprema za prebacivanje predsjedništva svom sinu i da nezadovoljstvo njegovim totalitarnim režimom raste. Ruslan Tukhbatullin, urednik portala Turkmenistanske kronike, kaže da nedavna najava da aktualni predsjednik Turkmenistana želi reformirati parlament sugerira da želi uvesti ustavne promjene koje bi mu omogućile da postane premijer i ustupi predsjedništvo svome sinu Serdaru.
Gurbangulij Berdimuhamedov je predsjednik Turkmenistana od veljače 2007. Berdimuhamedov, stomatolog po struci, služio je u vladama pod predsjednikom Saparmuratom Nijazovom kao ministar zdravlja počevši od 1997., a kao potpredsjednik početkom 2001. godine. Postao je vršitelj dužnosti predsjednika nakon Nijazove smrti 21. prosinca 2006. i nakon toga pobijedio na predsjedničkim izborima u veljači 2007. godine. U glasovanju se nije suočio s bilo kakvom smislenom opozicijom i pobijedio je ogromnom većinom glasova (89,23 posto). Na predsjedničkim izborima u veljači 2012. ponovno je izabran s 97 posto glasova. Na predsjedničkim izborima u veljači 2017. ponovno je izabran u treći mandat s 97,69 posto glasova. Kao i kod svog prethodnika, tako se i kod Berdimuhamedova tako promovira kult ličnosti. Prema Human Rights Watchu, Berdimuhamedov, njegovi rođaci i njegovi suradnici posjeduju neograničenu moć i imaju potpunu kontrolu nad svim aspektima javnog života. Koristi počasni naslov Arkadag, što na turkmenskom jeziku znači "zaštitnik".
U svom prvom predsjedničkom putovanju u inozemstvo Berdimuhamedov je posjetio Saudijsku Arabiju sredinom travnja 2007. Ondje je obavio hodočašće Umrah i sastao se s kraljem Abdullahom. Potom je krajem istog mjeseca posjetio Rusiju i predsjednika Vladimira Putina. Susretao se i s Barackom Obamom, kao i iranskim predsjednikom Hasanom Rohanijem. Nakon što je preuzeo dužnost, Berdimuhamedov je preokrenuo nekoliko ekscentričnijih politika svog prethodnika koji je poznat kao Turkmenbaši. Otvoreni su internet kafići koji nude besplatni i necenzurirani pristup internetu u Ašgabatu, obvezno obrazovanje produženo je s devet na deset godina, a nastava u sportu i stranim jezicima ponovo je uvedena u nastavni plan. Vlada je najavila da planira otvoriti nekoliko specijaliziranih škola za umjetnost. Predsjednik Berdimuhamedov pozvao je na reformu obrazovanja, zdravstva i mirovinskog sustava, a vladinim dužnosnicima ne-turkmenskog etničkog podrijetla koje je otpustio Nijazov bilo je dopušteno vratiti se na posao.
Obnovio je i mirovine 100.000 starijih osoba koje je Nijazov smanjio uslijed neodređene proračunske krize. Kasnije je ponovno otvorio Akademiju znanosti Turkmena, koju je Nijazov zatvorio. Nakon što je preuzeo dužnost, Berdimuhamedov je ublažio ograničenja putovanja i ponovno otvorio knjižnice u ruralnim područjima. Također je poduzeo korake kako bi suzbio Nijazovljev opsežni kult ličnosti. Također se odrekao prava na preimenovanje bilo kakvih znamenitosti, institucija ili gradova, vratio je tradicionalna imena mjeseci u godini i dane u tjednu (Nijazov ih je, između ostalog, preimenovao mjesece po sebi i svojoj majci), i najavio planove premještanja zloglasne zlatne rotirajuće statue Nijazova s središnjeg trga u Ašgabatu. Međutim, izričito je isključio bilo kakav pomak prema demokraciji zapadnog stila.
Politika Turkmenistana odvija se u okviru predsjedničke republike, a predsjednik je i šef države i šef vlade. Pod Nijazovom, Turkmenistan je imao jednopartijski sustav; međutim, u rujnu 2008. Narodno vijeće jednoglasno je donijelo rezoluciju kojom se usvaja novi Ustav. Ovo posljednje rezultiralo je ukidanjem Vijeća i značajnim povećanjem veličine Parlamenta u prosincu 2008., a također omogućuje formiranje više političkih stranaka.
Bivša Komunistička stranka, danas poznata kao Demokratska stranka Turkmenistana, dominantna je stranka. Druga stranka, Stranka industrijalaca i poduzetnika, osnovana je u kolovozu 2012. godine. Politička okupljanja su nezakonita ako ih vlada ne sankcionira. Prvi višestranački parlamentarni izbori održani su 2013. godine; međutim, oni su se široko smatrali pukim igrokazom. U praksi sve stranke u parlamentu djeluju zajednički pod vodstvom DPT-a. U turkmenskom parlamentu ne postoje istinske oporbene stranke.
Najočiglednija ustavna promjena bila bi smanjivanje dobi koju mora imati predsjednik. Trenutno u ustavu piše da predsjednik mora imati 40 godina. Serdar ima samo 39 godina. Ali ako se i ta promjena izvrši, mogli bi biti i drugih koji bi promijenili ravnotežu moći daleko od predsjednika i prema uredu premijera, iako nitko nije rekao kako bi ovo moglo izgledati. U drugim komentarima, Tukhbatullin kaže da inflacija, iako vrlo visoka - 540 posto u posljednje tri godine ili tako nešto - još nije prešla u hiper inflaciju. Turkmeni pate i nesretni su. Ali oni još nisu u fazi spremnosti na prosvjede s obzirom na režim prisile i kulturu poslušnosti na koju su odgajani.
Turkmenistan se široko kritizira zbog kršenja ljudskih prava i strogih ograničenja putovanja u inozemstvo za svoje građane. Diskriminacija etničkih manjina u zemlji ostaje u svakodnevnoj praksi. Sveučilišta su potaknuta da odbace podnositelje zahtjeva s ne-turkmenskim prezimenima, posebno etničkim Rusima. Zabranjeno je podučavati običaje i jezik pojedinih nacionalnih manjina, kao što su Baluči i Uzbeci. Prema Svjetskom indeksu slobode tiska iz 2014. godine Reporteri bez granica, Turkmenistan je imao treći najgori uvjet za slobodu tiska u svijetu (178/180 zemalja), neposredno ispred Sjeverne Koreje i Eritreje. Smatra se jednom od "10 zemalja s najviše cenzure". Svako emitiranje pod Nijazovom počelo je s obećanjima da će se "osušiti jezik" osobe koja kleveće zemlju, zastavu ili predsjednika. Vjerske manjine diskriminiraju se zbog prigovora savjesti i zbog prakticiranja svoje religije osuđuju se na zatvorske kazne, sprječavanjem putovanja u inozemstvo, oduzimanjem primjeraka kršćanske literature ili klevete.
Mnogi zatočenici koji su uhićeni zbog izvršavanja svoje slobode vjerovanja ili uvjerenja bili su mučeni i nakon toga osuđeni na zatvorsku kaznu, mnogi od njih bez sudske odluke. Nisu samo ne-muslimani u toj kategoriji. Mnogi su pogođeni činjenicom da je količina islamističkog nasilja u Srednjoj Aziji ostala relativno niska tijekom posljednja dva desetljeća, iako tamošnji dužnosnici neprestano govore o prijetnji, često ignorirajući činjenicu da represivna vlast može značiti ozbiljnije probleme u budućnosti. Među čimbenicima koji promiču rast islamističkog fundamentalizma u Srednjoj Aziji su socijalno-ekonomski problemi stanovništva, utjecaj stranih centara radikalnog islama i naslijeđe državnog ateizma i njegovo propadanje što je dovelo do porasta broja džamije i daleko veće mogućnosti širenja radikalnih ideja.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
