Neumoljiva bitka za krunu industrije i tehnologije: Kineski električni automobili spremaju se "preplaviti" zapadna tržišta, možda ih više ni carine ne mogu zaustaviti, a Europa je samu sebe dovela u bezizlaznu situaciju

Jedan od glavnih načina kako se zapadna proizvodnja nosila s kineskom je tvrdnja i opravdana percepcija da je riječ o kvalitetnijem proizvodu unatoč činjenici da je cijena viša. Ta tvrdnja je vrijedila dugi niz godina. Kupci su mogli birati, ovisno o vlastitom pristupu i dubini svog džepa - žele li skuplji i kvalitetniji proizvod sa Zapada (koji je, ironično, također vrlo vjerojatno proizveden u Kini) ili će birati jeftini kineski, upitne kvalitete. Bez obzira što su te postavke bile vrlo jasne često bi pobjedu odnosio kineski proizvod, uključujući i financijski po Kinu jer bi se prodavao u ogromnim količinama. No, s vremenom ta, po Kinu neugodna, stigma koja se tiče kvalitete počela je blijedjeti.

Kvalitetan proizvod je objektivna pojava. Nemoguće je kvalitetan proizvod obezvrijediti kontra-marketingom. Može se pokušati, ali ne za dugo. Potrošači će u konačnici otkriti što vrijedi, a kada je njihov novac u pitanju u stanju su ići jako daleko i istraživati jako široko kako bi pronašli bolju ponudu, a bolja ponuda se uvijek računa jednostavnom formulom omjera kvalitete i cijene. Kina pak, kao masovni proizvođač koji je desetljećima učio od stranih kompanija koje su dolazile u Kinu kako bi se okoristile njenom jeftinom radnom snagom, stasala je do te mjere da je danas u stanju sama proizvoditi ono što je do nedavno posrednički proizvodila za druge. Ta njena radna snaga koja se broji u stotinama milijuna radnika danas je u stanju proizvoditi visoko kvalitetne proizvode, ali za kineske kompanije, s tipično kineskim konkurentnim cijenama.

Što god pisalo u njenim poveljama, Kina danas definitivno nije komunistička zemlja, barem ne u onom smislu na koji percipiramo komunizam 20. stoljeća, ali nije ni posve kapitalistička zemlja. Kina se zapravo s godinama pretvorila u naizgled savršeni stroj za ekonomsko pokoravanja svijeta i to primarno kroz budno promatranje pristupa drugih. Njeno pak specifično jednopartijsko državno uređenje omogućava domaćim kompanijama puno veće državne subvencije i "poguravanje" nego što zapadna konkurencija može očekivati od svojih matičnih država. Jasno, pritom itekako treba podsjetiti da ni na Zapadu kapitalizam ne egzistira u svom udžbeničkom stanju jer postoje brojne kompanije koje se neslužbeno vode kao "prevelike da bi propale", a ako se nađu u škripcu (recimo banke), država je spremna ulijevati ogromne količine novca poreznih obveznika ne bi li ih zadržala iznad vode.

No, sama činjenica da je Kina spremna svoje kompanije pogurati snažnije izaziva veliku zabrinutost na Zapadu. Do točke panike zapravo, jer krivulje ne lažu - ovim tempom Kina bi mogla izgurati ogroman broj zapadnih kompanija s tržišta. Stoga se sad spominju tarife, sankcije, prijetnje Pekingu... Naravno da je to krajnje ironično jer svaki kineski proizvod dostupan na zapadnom tržištu dostupan je prije svega zbog ključnog koncepta moderne ekonomije - ponude i potražnje. Kupca, najčešće, nije briga kako je proizvod nastao i gdje je nestao, već samo je li mu kvaliteta/funkcionalnost na visokoj razini, a cijena prihvatljiva.

Prošli su dani kad se kineske proizvode asociralo s jeftinom plastikom. Neki od najboljih tehnoloških proizvoda današnjice proizvedeni su u Kini i - što je još i važnije - proizvedeni su od kineskih kompanija.

Ali jedan sektor naročito brine Zapad - kineska industrija električnih automobila.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.