Moje jutro nakon "Černobila", propagande koja ne drži tešku vodu, ali se širi poput radijacije

Moram priznati da mi je teško bila shvatljiva ogromna fascinacija nedavno kompletiranom serijom "Igre prijestolja" (Game of Thrones). Klanovi, izdaje, ubojstva, zmajevi, velika doza makijavelizma i seksualni porivi ljudi, patuljaka i ostalih kreatura u tom fiktivnim svijetu - sve to izgledalo mi je kao nekakva verzija "Gospodara prstenova" za odrasle razvučena u 8 dugačkih sezona. Ukusi se razlikuju, ali čini mi se da je spomenuta serija vješto okupila brojne "bazične" strasti po sličnoj metodi kao što TV reklama za djecu koristi intenzivne boje za privlačenje pažnje. Možda jest "problem" u meni, ja sam kadar uživati i u ponovnim gledanjima filmova kao što je "My Dinner with Andre".

Unatoč bezbroj preporuka "GoT" me nije uspjela zadržati duže od nekoliko nastavaka i možda baš zato me ugodno obradovala vijest da od strane iste produkcijske kuće, HBO, koja već raspolaže s dovoljnim budžetom da "TV seriju" predstavi u obliku kvalitetnog filma, stiže proizvod koji bi me mogao daleko više zaintrigirati - priča o Černobilu. Također mi se svidio i format - miniserija, 5 nastavaka po otprilike sat vremena, jer za nešto dugometražnije, priznajem, nemam volje izdvajati vrijeme (osim ako Lynch ne snimi 4. sezonu "Twin Peaks-a", ali šanse da se to dogodi su minimalne!).

Dakle, miniserija jednostavnog naziva "Černobil" kompletirana je prije nekoliko dana te sam odlučio jučer joj pokloniti svoju subotu. Počevši s dva nastavka ujutro, jednim nakon pauze za ručak, i dva u večernjim satima, uspio sam iskusiti cijelu priču u jednom danu. Sama priča o Černobilu mi je, dakako, daleko fascinantnija od zmajeva i zombija koji tumaraju fiktivnim prostranstvima, i iako o toj katastrofi znam poprilično puno iz ranijih istraživanja, zanimalo me kako će ista biti prenijeta u okvire jednog zapravo 5-satnog filma.

Dakako, svi znamo ponešto o Černobilskoj katastrofi iz 1986. pošto smo joj, mnogi od nas, i svjedočili. Radioaktivni oblaci došli su tada i do Jugoslavije, taman negdje oko Prvog maja kada su se tradicionalno održavali veliki skupovi na otvorenom - brojni su i održani bez previše straha, no spoznaja da nešto nevidljivo prijeti iz zraka bio je osjećaj posebne jeze. Sve što se dogodilo tog kobnog dana, 26. travnja 1986., ali i ono što je uslijedilo nakon, svakako je idealan materijal za prepričavanje u obliku jedne serije ili filma.