Majdan u zrcalu - Prosvjedi u Kijevu razotkrivaju autoritarni zaokret Zelenskog, iluziju Bruxellesa, ali možda i otvaraju prostor za novi kadar koji može okončati rat
Prvi ozbiljni val prosvjeda od početka rata zapljusnuo je ulice Kijeva i nekoliko većih ukrajinskih gradova, razbijajući dugogodišnju ratnu monotoniju kojom je vlast uspješno gušila svaku unutarnju kritiku. Na tisuće građana, od studenata i veterana do javnih osoba, unatoč policijskom satu okupilo se ispred predsjedničke administracije, vičući "Veto!" i "Dosta je!". Okidač je bio zakon kojim se Nacionalni antikorupcijski ured (NABU) i Posebno antikorupcijsko tužiteljstvo stavljaju pod kontrolu državnog odvjetništva, no u pozadini vrije znatno više: ratni umor, ekonomska bijeda, nepovjerenje prema eliti i osjećaj da obećanja iz 2019. nikada nisu ispunjena.
Udar na antikorupcijska tijela došao je uz spektakularne racije SBU‑a u sjedištu NABU‑a, pod izlikom "ruske infiltracije". Ratna paranoja poslužila je kao sjajan dimnjak za autoritarni dim, a predsjednik Volodimir Zelenski, nekoć, kod nekih, simbol otpora i demokratske obnove, sve otvorenije poseže za dekretima, lojalnim kadrovima i optužbama za izdaju kako bi konsolidirao vlast. Ukrajina, paradoksalno, gubi ono za što se navodno bori – institucije koje nadziru moć. Sjetimo li se Majdana, scene u Kijevu ovih dana podsjećaju na izokrenuto ogledalo: isti trg, isti bijes, ali metom se smatra čovjek koji je obećao raskrstiti s oligarskim mutnim vodama.
Dok su europski dužnosnici požurili izraziti "duboku zabrinutost", iz Washingtona stiže znatno tiši šum. Trumpova administracija, obuzeta "America First" agendom i sve glasnijim unutarnjim obračunima, ne pokazuje zanos za obranu ukrajinske demokratske fasade. U Ovalnom uredu više se računa troškovnik nego vrijednosni priručnik: ako je Zelenski do sada bio koristan u nastojanju da se Rusiju iscrpi, njegova nova autoritarna boja teško da će zasmetati – barem dok se računi podudaraju s interesima SAD‑a. Signal je to Kijevu da Bruxelles nije nužno jedini stup na koji se mora oslanjati.
U Bruxellesu su, međutim, svjesni da ovakav zakon baca sjenu na čitav pristupni proces. EU je godinama uvjetovala milijarde eura pomoći tvrdim standardima vladavine prava – sada se pokazuje koliko su te poluge zapravo kratke kada rat i geopolitika vode glavnu riječ. Nije slučajno što su prosvjednici ispred Rade mahali i zastavama Europske unije, natpisima "Nećemo natrag u postsovjetsku močvaru" i podsjetnikom da je "korupcija druga fronta". Time poručuju: ne borimo se samo protiv ruske agresije nego i protiv domaće samovolje. Ako se Bruxelles povuče, Zelenski ostaje bez legitimacijskog štita, ali i Ukrajina bez ključnog partnera za obnovu – savršena formula za političku entropiju.
U takvom vakuumu ponovno se šuška o "turskom kanalu". Istanbul već mjesecima udomljuje neformalnu seriju ruskih i ukrajinskih izaslanstava, a Ankara nastoji predstaviti sebe kao jedinu relevantnu posredničku silu. Nova runda traje večeras, paralelno s prosvjedima, teško da će donijeti ikakav pomak – ni Moskva ni Kijev ne žele ustupke bez pritiska s terena. Međutim, ako se politička kriza u Ukrajini produbi, logika bojišnice može se promijeniti: Kremlju bi svako unutarnje slabljenje Zelenskog išlo u prilog, dok bi Trump, željan "brzog dogovora", mogao pogurati Kijev da pristane na primirje. Pregovarački stol u Istanbulu stoga više nije samo kulisa, već potencijalno središte buduće podjele teritorija.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
