Kraj tržišne ekonomije u Rusiji - što slijedi?

Što je tržište kapitala? Ukratko - prostor gdje se "okupljaju" oni koji nude kapital na posudbu i oni koji dolaze po njega. Prva skupina su banke, investitori, a po kapital dolaze države, poslovanja, pojedinci... Tu financijske institucije također trguju dionicama, derivatima i sl. Drugim riječima, tržište kapitala je osnova za tržišnu ekonomiju. Što bi se pak dogodilo da netko izgubi pristup ovim tržištima kapitala? Taj netko bi izgubio i mogućnost vođenja tržišne ekonomije, a taj netko u ovom trenutku je Rusija.

Trenutak u kojem je Rusija isključena, odnosno nakon što je njenoj središnjoj banci zabranjen pristup tržištima kapitala, je trenutak u kojem, može se reći, prestaje postojati ruska tržišna ekonomija. Dakako, osim blokiranja pristupa tržištu kapitala tu su i stotine milijardi USD ruske imovine koje su sad zamrznute.

Pitanje se postavlja - u što će se ruska ekonomija pretvoriti sada? Iako u datom trenutku još uvijek ne izgleda da je situacija u Rusiji vrlo loša ekonomski, pred njom je bez sumnje period velike transformacije jer mogućnost ranog završetka rata i odmazde, čini se, sada je već iza nas.

Što će ruski vrh odlučiti? Ovo je drugi put u "samo" 30 godina da se nalaze pred velikom prekretnicom, možda i treći ako računamo Putinovu stabilizaciju početkom stoljeća. 90-ih godina imali su ogroman izazov u vidu transformacije socijalističke ekonomije u kapitalističku. Tada se krenulo s implementacijom tzv. ekonomske "šok terapije" koju je osmislio američki ekonomist Jeffrey Sachs. U najkraćim crtama "šok terapija" uključivala je iznenadni prekid većine (skoro svih) državnih poticaja, masovnu privatizaciju i liberalizaciju ekonomije.

Preživjeti tu "terapiju" nije bilo lako, doslovno. U Rusiji i drugim post-komunističkim zemljama došlo je do naglog smanjenja životnog vijeka i do povećane smrtnosti. Velik broj ljudi odjednom se našao u dubokom siromaštvu iz kojeg više nisu mogli izaći. Razumljivo, imajući u vidu da je do onda država kroz socijalne programe brinula o tim ljudima. Iako je Sachsov pristup negdje imao bolje rezultate, recimo u Zapadnoj Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata ili pak Poljskoj nakon raspada socijalističkog bloka, ta terapija uvijek je uključivala i znatnu dozu tipične neoliberalne okrutnosti prema narodima nad kojima se provodila. Rusija je pak disproporcionalno pogođena, što ne čudi, jer pljačka resursa i državne imovine tamo je bila najveća.

Zapravo može se reći da je jedan od glavnih razloga preko 20 godina kontinuirano visoke popularnosti ruskog predsjednika Vladimira Putina upravo percepcija da je on zaustavio tu veliku bol koju je ruski narod osjećao 90-ih godina. On i jest uspio u tome, barem djelomično, i to na način da je postigao prešutni dogovor s novom ruskom kapitalističkom klasom (oligarsima) - on je vodio politiku, oni biznis, i jedni drugima se neće previše uplitati u poslove (danas je taj "sporazum" možda u dubokoj krizi jer u zadnje vrijeme oligarsi u Rusiji naglo umiru!).

Dakle, Putin je jednom bio na poziciji velike krize za vrijeme ruske ekonomske transformacije, one na prijelazu stoljeća (koja je ipak bila znatno blaža nego ona početkom 90-ih godina). Sad je opet na poziciji nove, ovog puta ponovno jako velike transformacije.

I gdje Rusija ide nakon što više jednostavno ne može, ni da hoće, voditi tržišnu ekonomiju? Ide tamo gdje jedino i može ići, u upravljačku ekonomiju na čijem čelu će se nalaziti Putin i drugi visoki predstavnici ruske vlasti, odnosno njegov krug od najvišeg povjerenja. Veliko je pitanje je li to put prema kojem je Rusija ionako već išla ili je se na taj put "skrenulo"? Prije će biti ovo drugo jer u vrijeme dok je Rusija bila percipirana kao nova tržišna ekonomija, početkom stoljeća, Vladimir Putin bio je za Zapad nešto sasvim drugo nego što je danas - tada je bio partner, skoro pa jedan među jednakima, a danas je diktator.

Ali ako se vratimo unatrag vidjet ćemo da se Kremlj "pripremao" za ovo već dva desetljeća. Uzmimo primjer iz 2003. godine. Tadašnja najveća ruska naftna kompanija, Yukos, bila je privatna te je preuzeta od strane države. Bila je to konkretna operacija - usred noći snage sigurnosti odvele su tadašnjeg glavnog dioničara kompanije, Mihaila Hodorovskog (tada najbogatijeg čovjeka u Rusiji), optužujući ga po više točaka za korupciju. Nakon toga je Kremlj jednostavno preuzeo kompaniju i spojio je s državnom kompanijom Rosneft (koja je tada bila u problemima), a Putin je na čelo iste postavio sebi lojalnog Igora Sečina.

Svaki ruski oligarh se u svakom trenutku može privesti zbog korupcije, u to nema sumnje, no privođenje Hodorovskog (koji je kasnije pušten, danas živi na Zapadu te je, očekivano, jedan od najoštrijih kritičara ruskog predsjednika) pokazalo je da Rusija ide u jednom drugom smjeru, odnosno da se odmiče od totalno liberalne ekonomije gdje bi ključni resursi bili u rukama privatnog kapitala.

Te tendencije su, moglo bi se reći, u konačnici i dovele do velikog zahlađenja između Rusije i Zapada, a geopolitika je kasnije odradila svoje. Ipak, mora se podsjetiti da geopolitički problemi dolaze tek kasnije. Prvo na scenu stupaju ekonomska neslaganja.

No, sve ovo vrijeme Rusija je ipak bila tržišna ekonomija, kakva-takva. Da, državni vrh kontrolirao je naftu (Rosneft) i plin (Gazprom), ali sve ove godine u Rusiji postoji i ekonomija satkana od malih i srednjih poduzeća koja s lakoćom prebacuju novac u Rusiji i iz nje. Nadalje, strani multinacionalni biznis ušao je dosta duboko u rusko tržište.

Strane multinacionalne kompanije u Rusiji primarno su servisirale rusku srednju klasu u nastanku. Te kompanije se sada žurno povlače iz Rusije, a ruska srednja klasa najviše će osjetiti tu veliku promjenu (siromašnima pak povlačenje stranih brendova ne znači gotovo ništa).

Ruska srednja klasa teško će se naviknuti na punu upravljačku ekonomiju, ali čini se da će morati - osim stručnjaka, njih će Zapad izmamiti iz Rusije i dovesti k sebi, što se već uvelike i čini.

Što pak znači upravljačka ekonomija? Baš kako i zvuči - odluke više ne donosi tržište nego državni vrh, uprava, a možda i sam Putin (iako je pitanje koliko se on osobno stigne baviti sa svim tim pitanjima). Primjera je mnogo i bit će ih sve više. Recimo od nedavno u Rusiji je fiksirana cijena zlata - 5000 rubalja (oko 525 kuna) za 1 gram.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.