Kompletan transkript intervjua: Yanis Varoufakis o Trumpovom carinskom udaru, raspadu globalizacije, naslijeđu "Nixonova šoka" i zašto je SAD jedina hegemonija kojoj su deficiti zapravo povećali moć

Najnovije carine koje je uveo Trump pogađaju američke trgovinske partnere diljem svijeta, uključujući svakako i Europu (bez obzira što je nedavno objavio da uvodi "poček" od 90 dana). Globalna tržišta reagiraju snažnim potresima: burze padaju, investitori su nervozni, a javnost se pita kakav je krajnji cilj nove Trumpove politike. U aktualnom razgovoru, za podcast Politics Joe , upravo o tim pitanjima raspravlja Yanis Varoufakis, nekadašnji grčki ministar financija, poznat po beskompromisnom nastupu prema europskim institucijama tijekom grčke dužničke krize.

Varoufakis je iskustvo stekao u najvišim političkim i financijskim krugovima, a njegova pozicija – istodobno "insider" i "outsider" – daje mu jedinstvenu perspektivu na poteze Donaldove administracije. U vrijeme kad je bio ministar financija Grčke (u jeku teške krize eurozone), hrabro je zagovarao promjenu dotadašnje ekonomske paradigme i nije se libio kritizirati moćne međunarodne aktere. Upravo zato, mnogi ga smatraju zanimljivim sugovornikom o velikim političkim i gospodarskim projektima i eksperimentima – a Trumpova carinska politika to svakako jest.

U razgovoru koji slijedi, Varoufakis objašnjava kako se "fašistički" (primarno u ekonomskom smislu, ali ne isključujući ni one druge) retorički obrasci ponavljaju u aktualnoj politici, zašto je Trump uveo iznenadne carine i kakve bi posljedice te mjere mogle imati za Britaniju, Europsku uniju i ostatak svijeta. Također, ne propušta povući povijesne paralele s nekim od najznačajnijih svjetskih političkih lidera (uključujući Richarda Nixona i njegov kabinet) i podsjeća nas na cikličku prirodu globalnog kapitalizma. Razgovor je posebno zanimljiv zbog njegovih izravnih, lucidnih komentara na račun aktualnih europskih politika prema ovoj krizi.

Prenosimo cijeli transkript intervjua s Varoufakisom kojeg je prošlog tjedna (9. travnja 2025.) vodio Oli Dugmore (cijela snimka intervjua nalazi se na kraju teksta).

Oli Dugmore: Yanis Varoufakis, dobro nam došao ponovno u Politics Joe. Hvala ti što se danas pridružuješ meni, Oliju Dugmoreu. Kako bi se želio predstaviti prije nego što krenemo?

Yanis Varoufakis: Propali ministar financija propale države u propadajućoj Europi. Što kažeš na to?

Oli Dugmore: Nije loše. Mislim da je to dobar—mislim da je to dobar—mislim da je to dobar način za početak i time si svakako iznimno kvalificiran da razgovaraš o tome što se sada događa, Yanis. Toliko je različitih mjesta odakle možemo krenuti. Toliko se toga događa, a čini mi se da su vijesti iz dana u dan sve "nabijenije." Očito već sada vidimo neposredne posljedice Dana oslobođenja i implikacije Trumpovih carina. Jasno je da će doći i posljedice prvog i drugog reda, no zasad tržišta kolabiraju. Trebamo li biti zahvalni u Britaniji — znam da razgovaramo preko Zooma — što smo, izgleda, prošli relativno dobro? Dobivamo "samo" 10% carina?

Yanis Varoufakis: Pa, to je mala utjeha, ali nitko nije imun na globalne posljedice. Britanija ima svoje posebne besmislice i slabosti. Od Thatcher naovamo vaša je ekonomija opustošena; proizvodnja, gospodarstvo u cjelini, počivalo je na Ponzijevoj shemi temeljnoj na financijalizaciji ljudi i njihovih domova preko Cityja u Londonu, a to jednostavno nije održiv model. Nije održiv već duže vrijeme, ali Donald Trump vrlo jasno poručuje da se posao ne može nastaviti uobičajenim tijekom u Ujedinjenom Kraljevstvu, baš kao što se ne može nastaviti ni u Europskoj uniji.

Oli Dugmore: Ne čini li se da — iako je to možda mali dio Vennova dijagrama — ipak postoji neko preklapanje između tih nacionalističkih populista u Americi, predvođenih Steveom Bannonom, i njihove ekonomske poruke da status quo više ne može opstati, da su korporacije iskoristile i pregazile obične radnike u Americi, te poruke koju bi obično izrekla socijalistička ljevica ovdje u Ujedinjenom Kraljevstvu i Europi? Jasno, dijagnoza bi mogla biti ista, ali lijek i recept mogu biti drukčiji. Ipak, prilično mi je upečatljivo vidjeti kako netko s desnice u SAD-u govori o ekonomskom modelu na taj način.

Yanis Varoufakis: Ne bi trebalo nimalo čuditi. Ništa novo pod suncem. U 1920-im i 1930-im godinama fašisti i nacisti počinjali su svaki govor vrlo jasnim i točnim opisom kolapsa kapitalizma. Prije 20, 30 godina — kao u nekom drugom životu, dok sam još bio akademik i imao vremena za istraživanja i sve to — za jednu knjigu morao sam pročitati sve govore koje je Joseph Goebbels održao 1920-ih. Dakle, u dvadesetima, ne u tridesetima, nego ranije. Moram reći da su bili vrlo zanimljivi tekstovi. Svaki je imao četiri stranice — točno četiri. U prve dvije stranice bila je analiza načina na koji je propadajući financijalizirani kapitalizam 1920-ih uništavao radničku klasu u Njemačkoj. I, znaš, ja sam to mogao napisati. Bilo je briljantno — sve do kraja druge stranice. Ima četiri stranice, pa onda počinje dalje napadati Židove. I treća stranica već kreće govoriti o Holokaustu, ili barem o uvodu u tu oružanu mizantropiju.

Tako fašisti funkcioniraju. Uzmu dio analize s ljevice, sa socijalističke ljevice, i koriste je da pobude maštu patničke radničke i srednje klase, da pridobiju podršku, pričaju o "bankaru" i "kapitalistu," a kad jednom dođu na vlast, što čine, neizbježno? Udruže se s tim istim bankarom i kapitalistom kojega su napadali u govorima — točno ono što radi Donald Trump. On govori o "isušivanju močvare," o Wall Streetu i tako dalje. A prvi mu je potez 2017. bio imenovati izvršnog direktora Goldman Sachsa za ministra financija. Danas je na to mjesto postavio menadžera hedge fonda koji je radio s Georgeom Sorosom, "shortao" Bank of England, i eto ga na istoj poziciji. Dakle, ne trebamo se čuditi. To je modus operandi fašista.

Oli Dugmore: I prije je Trumpova administracija bila osjetljiva na Wall Street i tržišta. A sada, očito, tržišta kolabiraju, bilo da je riječ o Aziji, Americi ili Europi. Misliš li da je sada na to osjetljiv? I zapravo, mislim da je još zanimljivije pitanje: koliko je to namjerno? Je li to svjesna odluka Trumpove administracije da ovim carinama "gura" tržišta u tom smjeru? Misliš li da su to do te mjere promislili? Zapravo, ovdje upućujem na "Mar-a-Lago sporazum" ili navodni "Mar-a-Lago sporazum."

Yanis Varoufakis: Pa, nekoliko je stvari koje trebamo raščlaniti iz tvog pitanja. Prvo što moramo zapamtiti jest da on drži "sačmaricu s dvije cijevi." Prva cijev je već opalila — to su ove goleme carine. Ali postoji i druga cijev, koju još nije ispalio, a u njoj je patrona s enormnim poreznim olakšicama za "debele mačke." Ne bih se iznenadio, a ne bi se trebala iznenaditi ni naša publika, ako, kad opali tu drugu cijev, tržišta prođu kroz još jedan val iracionalnog zanosa i trijumfa, oporave se i onda, znaš, opet postanu "prijatelji."

Što se tiče Mar-a-Lago, taj je izraz skovao Stephen Myron. Ne vjerujem da nešto… Uglavnom, da to raščlanimo za našu publiku: to se vraća na ono što se dogodilo 1985. kad je predsjednik bio Ronald Reagan — još jedan republikanac — koji je u nekom trenutku odlučio da je dosta. Američki trgovinski deficit, koji je Republikancima i Demokratima bio prihvatljiv nakon 1970-ih, bio je novi poslovni model nakon kraja Bretton Woodsa, otkad Sjedinjene Države više nisu imale suficit. Jer u prva dva desetljeća nakon rata, Amerika je bila zemlja sa suficitom. Prodavali su nam mnogo više nego što su kupovali od nas i to je bila osnova "Zlatnog doba kapitalizma," razdoblja Bretton Woods sustava, s fiksnim tečajevima valuta. Razmisli: funta i dolar imali su isti tečaj dan za danom, godinu za godinom. Kamatne stope bile su stabilne, oko 5%, stalno. Bio je to vrlo postojan, miran i stabilan svijet, sve dok su Amerikanci imali suficit. Kad su prestali imati suficit, Richard Nixon je sve razbio i to je napravio iz vrlo jednostavnog razloga. Kad imaš deficite, ili se ponašaš "njemački" — stegneš remen, uvedeš golemu štednju, kao što bi Nijemci radili ili što su nas tjerali da radimo — ili, ako si dominantna hegemonijska sila, pojačaš deficite, što je točno ono što je Nixon učinio. I navedeš druge da to plate.

Praktično, američki deficit postaje magnet koji u SAD uvlači neto izvoz Nijemaca, Japanaca i Kineza, i njihov novac, koji odlazi u New York, na Wall Street, gdje se reciklira kroz državne obveznice, dionice i nekretnine. Ali u jednom trenutku, sredinom 1980-ih, Japanci su, konkretno, gomilali toliko dolara — jer su u Tokio prenosili goleme količine novca od izvoza u SAD — da je Reagan rekao: "Dobro, dosta. Ograničit ću trgovinski deficit koji Sjedinjene Države imaju prema Japanu." Tako je sazvao — Reagan je sazvao — u Plaza Hotelu u New Yorku, nedaleko od mjesta na kojem je Donald Trump tada tumarao, međunarodnu konferenciju. Doveo je Nijemce, Francuze, Britance i tako dalje, ali zapravo mu je trebao samo Japan. To multilateralno predstavljanje bilo je za publiku. U biti je "očitao bukvicu" Japancima. Ono što je Reagan rekao Japancima vrlo je jednostavno: "Ili ćete revalorizirati — povećati vrijednost jena — tako da američki izvoz u Japan postane jeftiniji, a japanski izvoz u Ameriku skuplji, ili ću vas ‘počistiti s lica zemlje’ golemim carinama." Dakle, to je napravio prije nego što je uveo carine, a Japanci su popustili. Naravno, Japan je tada bio i ostao vazal Sjedinjenih Država. Tamo je, ne zaboravimo, 85.000 američkih vojnika u Okinawi, zar ne? A Amerikanci su pisali i japanski ustav. Tako da to ipak nije usporedivo s Kinom.

Kad ljudi govore o "Mar-a-Lago sporazumu," misle na to da bi Trump mogao okupiti lidere kao što ih je Reagan okupio, kako bi ponudio taj dogovor: "Neću vas dokrajčiti carinama ako revalorizirate svoju valutu, a time zajedno dopuštamo devalvaciju dolara, da se stavi pod kontrolu američki trgovinski deficit." To je "Mar-a-Lago sporazum." Ipak, ne mislim da mu je to namjera. Ima nešto slično, ali ne baš to. Prvo, Donald Trump, za razliku od Reagana i svih prethodnih predsjednika, obožava ideju velike prostorije pune stranaca — Nijemaca, Grka, Britanaca. Ta multilateralna varijanta njemu stvara glavobolju. Stvarno je alergičan na takve ideje. Više voli razgovore jedan na jedan, jer tako dijeli i vlada protivnicima. Ne okupi ih sve na jednom mjestu i ne mora gubiti sate slušajući svakoga od njih kako priča svoju verziju svijeta. On prvo zada "preventivni udar." Tako da nije toliko različit od Reagana, koji im je rekao: "Učinite to ili ćete dobiti carine koje nikada nećete zaboraviti." On počinje carinama. A zatim, u razgovorima jedan na jedan s našim nesretnim vođama, traži različite ustupke od različitih ljudi, ovisno o tome što tko može ponuditi. I mislim da je to ono što će pokušati.

Što se tržišta tiče: pogledaj, mi ljevičari — ispravno govorimo da, kad burze divljaju u visine, to nije znak zajedničkog blagostanja, burze mogu ići u nebesa dok većina ljudi u većini zemalja pati. Ne možemo onda odjednom reći: "O, Bože, pogledaj, burze se urušavaju. To je katastrofa." Trebamo biti nijansirani. Moguće je da kolaps globalnog tržišta dionica dovede do katastrofe za "malog čovjeka," za niže klase, kao 2008., ali ne mora uvijek biti tako. Već danas vidim da se tržišta premišljaju oko svoje prve panike. I kako sam rekao, čim oslobodi te grozne, grozne porezne olakšice za "debele mačke," nemam sumnje da će se tržišta vrlo brzo oporaviti.

Oli Dugmore: Yanis, možemo li se malo usredotočiti na Trumpovu namjeru ili racionalno objašnjenje? Jer ne ne slažem se s tobom; mislim da je on biće vođeno egom na način na koji to rijetko tko jest, i želi, bilo da je riječ o nekome iz Burkine Faso ili Lesota ili, znaš, nekoj manjoj zemlji u smislu BDP-a, da mu kuca na vrata Bijele kuće — ili čak ne Bijele kuće, nego veleposlanstva — moleći da se carine ukinu. Želi da mu američki direktori dolaze iskazati poštovanje i počast "kralju" te traže izuzeća ili različite dogovore koji pogoduju njihovoj industriji. "Možemo li dobiti ovaj dio? Možemo li dobiti ovaj kritični mineral?" Što god bilo, uživa biti onaj koji sklapa ili raskida dogovor. Očito, postoji i golema prilika za korupciju u svemu tome.

Ali sigurno je da je potencijalna destabilizacija, uvođenje kronične neizvjesnosti u globalnu ekonomiju, kao i uništavanje američke "meke moći" kao trgovinskog i vojnog partnera u zapadnom svijetu, prilično visoka cijena. Stvarno mi je teško prihvatiti ideju da tu nema nikakvog ekonomskog promišljanja ili da nema barem neke namjere u tome što radi. Sigurno da želi ili barem težiti preoblikovanju i redizajniranju globalnih financijskih i trgovinskih sustava.

Yanis Varoufakis: Naravno. Naravno da želi. Sve je to tamo, crno na bijelo. Pročitaj radnu studiju Stephena Myrona. Jasno je. Oni žele "i ovce i novce." Žele devalvirati dolar, a da pritom ne ugroze njegov golemi privilegij — status dolara kao svjetske pričuvne valute. Je li to nerealno? Nije, možda i uspiju. Ne kažem da će uspjeti, ali kažem da imaju racionalan plan — "ludi" plan, kako bi rekli u crtanim filmovima. No nije bez presedana. Zato sam spomenuo 1970-e. Godine 1971. Richard Nixon napravio je točno istu stvar. U jednoj od svojih autobiografija (mislim da je napisao više njih) Henry Kissinger, u jednom poglavlju, postavlja pitanje: "Tko je izazvao naftnu krizu?" i prva rečenica glasi: "Mi smo." Vrlo je jasno objasnio da je mit kako su Arapi i OPEC, te zemlje Trećeg svijeta, nametnule visoke cijene Americi — čista besmislica. Ne zaboravimo tko je tada bio u OPEC-u: šah Irana, koji je primao plaću od CIA-e; Suhartov režim u Indoneziji, kojim je u potpunosti upravljao State Department i CIA; Saudijska Arabija, koja ne može pomaknuti ni pedalj bez dopuštenja Washingtona. Zašto su onda stvorili tu golemu naftnu krizu, ako je Kissinger u pravu? Zašto je Nixon poslao svog ministra financija Europljanima s porukom: "Dolar je, prijatelji, naša valuta, a odsad će biti vaš problem"? Nikada ništa agresivnije nije upućeno Europljanima. Ne mislim da je ijedan Jayavan rekao nešto gore. Zapravo, Paul Volcker — koji je puno kasnije postao guverner Federalnih rezervi — bio je u toj ekipi. Prema njegovu iskazu, Connally, ministar financija, 15. kolovoza 1971. uvjerio je Nixona da uništi Bretton Woods sustav sljedećom rečenicom — i to je doslovno, urezalo mi se u pamćenje kad sam čitao: "Gospodine predsjedniče, stranci su ovdje da nas zeznu, i mi moramo zeznuti njih prije nego što oni zezn*u nas." I dva dana kasnije, on je srušio Bretton Woods.

Dakle, sve što si rekao — veliki šok, plan za devalvaciju dolara, plan za jačanje hegemonije dolara, plan za ozbiljnu štetu najvažnijim saveznicima, tada Europi i Japanu — to se sve tada dogodilo. Unijelo je golemu neizvjesnost, mnogo je tvrtki u Sjedinjenim Državama propatilo, uključujući i burze. Radnička klasa teško je stradala 1971., ’72., ’73. Sjeti se, realna satnica američkih radnika još se nije vratila na razinu iz 1973.; i dalje je niža nego što je bila te godine. Dakle, govoriš o neizvjesnosti, šteti, "krvoproliću" i svemu tome — da, Nixon je to napravio. To je bio cijeli smisao "Nixonova šoka," a iz njegove je perspektive bio uspješan. Zašto? Zato što je uspio stvoriti — govorim o Nixonu — neštop što se nikad prije u ljudskoj povijesti nije dogodilo. Svaka hegemonija, svako carstvo, svaka velika sila do 1971. — Britansko Carstvo, Nizozemsko, Španjolsko, Portugalsko, prije toga Rimsko — svaka je takva sila, kad je od proizvođača viškova postajala proizvođač deficita, gubila moć. Sjedinjene Države jedina su hegemonija kojoj su deficiti pojačali moć, i to zahvaljujući "Nixonovu šoku."

Kad ljudi oko Trumpa — i mala digresija: kad netko kaže da je Trump jadna isprika za ljudsku prirodu, da je neartikuliran, napola lud, pa sve je to vrijedilo i za Nixona, zar ne? Mislim, je li itko bio omraženiji od Richarda Nixona? Ipak, "Nixonov šok" je uspio. Ono što mi je nevjerojatno ironično jest da svi ti centristi diljem svijeta — u Europi, Britaniji, Sjedinjenim Državama — koji oplakuju "sjajni svijet" uništen Donaldom Trumpom, zapravo oplakuju svijet koji je stvorio luđak Richard Nixon svojim šokom. Jer sve što smo nedavno doživljavali i uzimali zdravo za gotovo — globalizacija, neoliberalizam, financijalizacija — rezultat su vrlo promišljenog plana Richarda Nixona.

Oli Dugmore: Dakle, razgovarajmo sada o centristima. Počet ćemo s centristima u Britaniji, a onda možemo prijeći na one u Europi, Yanis. Keir Starmer je izjavio da je globalizacija mrtva – gotovo je – što su, čini mi se, neki dobro informirani promatrači dugo priželjkivali da netko javno ustvrdi. Kako bi se Ujedinjeno Kraljevstvo trebalo prilagoditi svijetu u kojem je globalizacija mrtva? Možda će Starmer otići i korak dalje i reći da je, recimo, neoliberalizam gotov – iako nisam siguran u to. Starmer je donekle rekao: "Odgovorit ćemo smireno, hladne glave. Imamo niz mehanizama kojima možemo odgovoriti – protumjere u carinama itd." Ali mislim da on samo…

Yanis Varoufakis: Pomoć za osobe s invaliditetom?

Oli Dugmore: Da, ili neku drugu marginaliziranu zajednicu možemo dodatno osiromašiti kao odgovor na sve ovo. Mislim, morat će nešto napraviti, zar ne? Jer je fiskalni prostor Rachel Reeves ponovno nestao zbog ovih carina, je l’ tako? Dakle, morat će se nešto poduzeti – možda povisiti poreze, promijeniti fiskalna pravila ili rezati beneficije nekome. Ne znam. Ali da, nekako…

Yanis Varoufakis: Mislim da će učiniti sve to zato što nemaju nikakav smisleni plan. Sve što si nabrojao, oni će napraviti. Promijenit će fiskalna pravila. Povećat će poreze. Napast će neku marginaliziranu društvenu skupinu jer nemaju plana.

Oli Dugmore: Pa, to zvuči prilično optimistično, zar ne? Kad to tako jednostavno i otvoreno kažeš.

Yanis Varoufakis: Prije nego što prijeđemo na optimizam, moramo shvatiti u kakvoj se situaciji nalazimo; inače smo samo budale, zar ne? Gledaj, problem koji Britanija ima je sljedeći: sjećam se, doselio sam se u Britaniju 1978. Bilo je to neposredno prije "Zime nezadovoljstva." Britanija je tada bila u vrlo nestabilnoj poziciji, ali barem je imala poslovni model koji je funkcionirao. Postojalo je nekoliko prilično jakih industrija. One su polako propadale, bile su posebno neučinkovite, ali barem je postojao neki model. Imali ste te industrije. Imali ste "council houses" (gradske stanove) koji su osiguravali da ne dođe do stambene krize u Britaniji kad sam se ja doselio kasnih 1970-ih. Onda dolazi Thatcher i sve to preokreće. "Nixonov šok" ili "Trumpov šok" nisu bili ni približno onome što sam doživio kao "Thatcherin šok" dok sam živio u vašoj zemlji. Ona je odlučila financijalizirati tržište nekretnina. Uzela je "council homes" i prodala ih radničkoj klasi, koja je zatim upala u golemi novi dug, a kad je radnička klasa financijalizirana, prestaje biti radikalna, jer kada duguješ bankaru, nije lako štrajkati. U isto je vrijeme napala tri glavna, zapravo četiri glavna sindikata: rudarske, čeličanske, tiskarske, željezničke – sve je zatvorila. Primijenila je strategiju američkih generala u Vijetnamu: "da se riješimo Viet Conga, spalit ćemo sve, cijelu džunglu, Agentom Orange." Učiniš to isto – tako je ona ugasila sve velike industrije u Britaniji.

Odjednom imate gospodarski model koji se temelji jednostavno na financijalizaciji. Financijalizacija stambenog sektora, javne usluge koje se prodaju građanima kao dio "dioničarske demokracije," ali na način da su se kroz 48 sati sve te dionice, koje su se prodavale ispod njihove tržišne cijene, u konačnici koncentrirale u Cityju u Londonu. I najednom imate velike monopole koji posjeduju British Gas i slično. To je bila Ponzijeva shema zato što je jedino financijalizacija dopuštala Britaniji da povećava BDP na temelju, u suštini, "vrućeg zraka," pretvarajući zemlju u velikog, velikog potrošača na dug. Imate golem trgovinski deficit, što znači da, ako City of London ne nastavi privlačiti strani kapital kako bi nastavio otkupljivati vašu zemlju, onda jednostavno nemate šanse. To je bila vrlo dugoročna, sporo goruća Ponzijeva shema, kojoj je trebao Trump ili neka druga katastrofa da je okonča. I tako, kad Starmer kaže "globalizacija završava," zapravo misli da je Ponzijeva shema koju je Thatcher sagradila, a Tony Blair nadogradio – ubrzao, jer su to napravili Blair i Brown – sada gotova. Ali gospodine Starmer, koji je plan sada? Nema ga. Plan koji bi vlada Laburista trebala osmisliti, sastaviti i provesti trebao bi se baviti pretvaranjem prekomjerne likvidnosti u financijskom sustavu Cityja u konkretna, produktivna, zelena ulaganja za Britaniju. Ali Rachel Reeves je jednostavno ustavno, biološki nesposobna osmisliti takav plan ili čak zamisliti da je tako nešto moguće. To je suprotno njezinoj samoj prirodi.

Oli Dugmore: Da, pretpostavljam da smo prošli put, kada smo ti i ja razgovarali u ovom istom studiju, govorili o tehno-feudalizmu, a čak i te slabašne mjere kojima britanska država pokušava uvesti neku vrstu nameta, recimo 2% poreza na digitalne usluge — što donosi stotine milijardi funti, usput — za tako malu stopu, i čak razmišljaju o ukidanju toga. Gledaš to i imaš gotovo neku vrstu disocijativnog efekta, zar ne? Jer, bez puno stručnog predznanja — malo tko poznaje libertarijanske tehnološke direktore — ljudi vide te kompanije koje se čine nevjerojatno moćnima i bogatima, a gledaju i način na koji ih zapravo ne dotiču demokratske institucije ili navodno demokratske institucije, poput, recimo, vlade u Ujedinjenom Kraljevstvu. I onda se pitaš zašto, zaboga, izgleda da postoji toliko novca u našem gospodarskom sustavu, a da samo mene, "malog" čovjeka, stalno udaraju? Zašto ne možemo učiniti nešto prema tim "velikima"? I mislim da zbog toga ljudi počinju dizati ruke od politike, medija, civilnog društva, jer svijet za koji misle da ga prepoznaju, onaj koji im izgleda tako očit, a Rachel Reeves i Starmer ga jednostavno ignoriraju, zar ne? Ili: "To je nemoguće; nikad—nikad ne bismo mogli."

Yanis Varoufakis: Pa, zato što, gledaj, još otkad je Thatcher prebacila Britaniju s industrijskog društva na financijalizirano društvo, u Londonu je dominirala rentijerska financijska akumulacija. Riječ je o gomilanju novca na papiru, i k vragu s industrijom, s proizvodnjom bilo čega konkretnog. To što se u Britaniji i dalje nešto proizvodi samo je čudo patriotizma pojedinaca. I, znaš, upravo si me podsjetio na svu onu žestinu kojom je Laburistička stranka bila napadana pod Jeremyjem Corbynom i Johnom McDonnelom, jer su oni imali industrijsku politiku. Imali su plan za stvaranje nove investicijske banke — Nacionalne investicijske banke — koja bi zajedno s Bank of England preusmjerila milijarde iz tog vrtuljka "papirnatog novca koji juri za papirnatim novcem" u stvarna zelena ulaganja. I, znaš, kad god sam pričao i s torijevcima koji su imali bilo kakve veze s industrijom, bili su vrlo entuzijastični. Naravno, nisu to smjeli reći javno ili pred kamerama. Ali mislim da je to fascinantno: činjenica da je manjina britanskih industrijalaca, koji još nekako opstaju, za razliku od financijaša koji se bogate, zapravo na neki način vazal u ovom gotovo feudalnom financijskom sustavu oblaka u kojem živimo, a nitko ih zapravo ne sluša. Britanska gospodarska komora više nije zainteresirana za industriju; više uopće ne zastupa interese onih koji doista nešto proizvode, poput tvornica. Jednostavno…

Oli Dugmore: Samo kratko, Yanis, za kraj. Bez obzira ima li Ujedinjeno Kraljevstvo deficit, suficit ili je u ravnoteži s SAD-om — različite studije različito kažu, ali to je, čini se, vrlo blizu — ne može se isto reći za Europu, zar ne? Govorimo o četvrtini bilijuna, otprilike, o tolikom suficitu. Dakle, kad razmišljamo o tome kako bi Europska unija mogla reagirati na ovo što se događa, kako bi to izgledalo? Kako bi trebalo izgledati?

Yanis Varoufakis: Zapravo, vrlo jednostavno. Kao što si rekao, radi se o 240–250 milijardi dolara trgovinskog suficita s SAD-om. To je razlog zašto je štednja okosnica njemačke politike: štednja održava niske plaće, a to čini njemačke proizvode konkurentnima u SAD-u. Ali držanje plaća nisko drži i domaću potražnju nisko. A držanje domaće potražnje nisko drži i investicije nisko. Već 15 godina nema neto investicija u Njemačkoj — nula. Rezultat je da su propustili cijelu tehnološku revoluciju, i zato se Volkswagen više nikada ne može natjecati s BYD-om. Nema šanse da njemačka industrija konkurira, recimo, u proizvodnji solarnih panela, iako su Nijemci prije 20 godina radili najbolje solarne panele na svijetu. Zašto? Nema ulaganja.

Jedina alternativa trajnoj stagnaciji i stalnom klizanju u irelevantnost kontinentalne Europe jest ogromno povećanje ulaganja u Europi — možda 700 milijardi eura godišnje — što traži mehanizam planiranja. Zahtijeva nešto poput federalnog Ministarstva financija koje bi izdavalo euroobveznice i moglo to provesti — upravo ono što su Merkel, Schäuble i svi oni koje sam nekad poznavao godinama unazad osigurali da se nikad ne dogodi. Imali smo odličnu priliku za to tijekom krize eura, ali su se pobrinuli da se, dok smo imali politički kapital za takvo što, to ne provede. A sada, kad političkog kapitala više nema, to je nemoguće. Dakle, znamo što treba učiniti, samo nemamo politički sustav koji bi to proveo u Europi.

Oli Dugmore: Odlično, sjajne — sjajne — sjajne vijesti. Pretpostavljam da je moje posljednje pitanje zapravo — mogli bismo pričati satima, ali evo kratkog pitanja: Misliš li da će Trump ostati na ovoj stazi? Misliš li da će ukinuti carine? Misliš li da će opaliti još jače po Kini? Govori o reciprocitetu, da će im nalijepiti još možda 50% ili nešto ludo. Misliš li da će nastaviti s tim? Misliš li da će nastaviti cariniti ljude?

Yanis Varoufakis: Ne pretvaram se da razumijem kako Donaldov um funkcionira, ali znam da nema šanse da se povuče u kut i kaže: "Oprostite za 2. travnja — to nije bio Dan oslobođenja. Povlačimo sve." Ne, mislim da će nastaviti. Gledaj, Sjedinjene Države imaju golemu sposobnost brzog oporavka. Relativno su zatvoreno gospodarstvo. Veza s ostatkom svijeta jest značajna, ali nije ogromna. Mogu se brzo oporaviti. S druge strane, Kinezi su jednako prilagodljivi. Izgradili su golemo domaće tržište. Sada im tek oko 18% izvoza odlazi u SAD. Čak i ako izgube pola toga, mogu to nadoknaditi, ponajprije jačanjem domaće potražnje, što mislim da su sada i odlučili učiniti. Dakle, manje-više mislim da će SAD i Kina biti u redu. A ostatak nas — to je već druga priča.

Oli Dugmore: Druga priča za neki drugi put. Yanis Varoufakis, puno ti hvala što si odvojio vrijeme za ovaj razgovor. Uvijek je sjajno razgovarati s "propalim ministrom financija propale države." Čujemo se opet uskoro. Hvala ti, Yanis.

Yanis Varoufakis: Hvala tebi.