Stravičan požar koji je svjetskoj kulturnoj i graditeljskoj baštini oduzeo jedan od najpoznatijih i najljepših dostignuća sakralne gradnje i gotičkog stila, crkvu Naše Gospe – Notre Dame, paradigmatično govori i o krizi vjerske slike u Francuskoj. Crkva je preživjela protucrkvene težnje u Francuskoj revoluciji, dva svjetska rata i mnoge druge povijesne nedaće, da bi danas otišla u plamen zbog čistog nemara. Da sakralna građevina ne pripada najintimnijoj biti kršćanstva može se zaključiti već prema životu najranijih kršćana koji se nisu služili nekim posebnim sakralnim prostorom. Povijest crkve nam kazuje kako u nekim krajevima desetljećima nije bilo crkve kao građevine ali se vjerski život nastavio, kršćanske zajednice su opstale. To nije slučaj s Francuskom.
Katoličanstvo je većinska religija u Francuskoj, iako mali broj - otprilike 4,5 posto katolika - prisustvuje svetim misama; privrženost katolicizmu opada. Rimokatoličanstvo je bila državna religija Francuske, počevši od obraćenja kralja Clovisa I ( umro 511.) do Francuske revolucije, kada je odnos Crkve s državom bio radikalno redefiniran. Bliska povezanost između francuske monarhije i Katoličke crkve započela je za vrijeme vladavine Karla Velikog (umro 814.), koji je prvi primio papinsku krunidbu 800. godine. Tijekom narednih stoljeća Crkva je postala najveći zemljoposjednik u Francuskoj. Crkveni velikodostojnici su nadgledali bolnice, osnovno i srednje obrazovanje. Gornji slojevi Crkve bili su puni s plemićima koji su učvrstili bliske političke odnose, a sama Crkva bila je neizmjerno bogata. Crkva i njeni politički saveznici progonili su francuske protestante (Hugenote) tijekom protestantske reformacije i francuskih ratnih religija (16. stoljeće), koja je nastavljena 1685. godine kod Luja XIV. Ti različiti čimbenici - međusobna ovisnost između Crkve i plemstva, isključivanje i progon vjerskih manjina i monopol Crkve nad različitim institucijama - potaknuli su intenzivno neprijateljstvo prema Katoličkoj crkvi tijekom Francuske revolucije (1789.) i njenih posljedica.
Za vrijeme revolucije, Crkvi je oduzeta zemlja i druga imovina, ukinute su svećeničke povlastice, Crkva je reorganizirana, uspostavljen je proces odabira gornjeg svećenstva putem izbora i svećenstvo je postalo državnim službenicima, prekinute su veze s Rimom, Crkva je postala sekundarna - i morala se osloniti na sekularnu državu. Crkva je bila podijeljena između onih koji su dali svoju vjernost novoj Republici i onih koji su to odbili, a nasilje među revolucionarima i svećenicima je rasprostranilo krvoproliće i uništavanje katoličkih mjesta.
Tijekom idućeg stoljeća, Crkva i njezini pristaše udružili su se s političkim frakcijama monarhista koji su tražili povratak apsolutne monarhije i pokušali ponovno potvrditi svoju bivšu moć, na primjer, lobirajući da ponovno postane državna religija. Napoléon Bonaparte je nadgledao pomirenje Crkve pod konkordatom iz 1801. godine, koji je ustanovio Katoličku crkvu kao Francusku Crkvu, iako neslužbeno. Ipak, Francuska je bila na putanji prema ekspanzivnom sekularizmu, a Zakonom o razdvajanju crkve i države iz 1905. godine prekinute su sve veze između Rima i francuske vlade.
Iako su različite skupine nastavile poticati povratak monarhije, iskustva Prvog i Drugog svjetskog rata značila su duboku traumu za mnoge koji su promijenili političko okruženje i okončali natjecanje između monarhista i republikanaca. Mnogi katolički vođe i institucije bili su glasno antisemitski u desetljećima prije Drugog svjetskog rata, a mnogi - iako ne svi - podržavali su Vichyjev režim, koji je surađivao s nacističkom vladom i bio kriv za smrt oko 75.000 francuskih Židova. Crkva koja se pojavila nakon dva rata bila je osobito liberalnija, s kadrom svećenika i katoličkih javnih intelektualaca koji su bili skloni socijalnoj pravdi. Neki od njih postali su "radnički svećenici" koji su živjeli među svojim župljanima i radili zajedno s njima, a predstavljali su ih organizacije kao što su Katolički sindikat i Misija Francuske. Politički, Katolička crkva u Francuskoj danas se naslanja na lijevu stranu - naslijeđe II. Vatikana - iako su svećenici i katolici laici jedva jedinstveni, a neki konzervativni katolici podržavaju francuske nacionalističke vođe poput Marine Le Pen. Međutim, najznačajniji trend je da se sve manje francuskih građana identificira kao katolici ili uopće katolici, jer ateizam postaje sve prevladavajući. Prema anketi iz 2012. godine, gotovo trećina francuskog stanovništva smatra se ateistom, što dovodi u pitanje religijsku demografiju koja katoličku populaciju stavlja na 88 posto.
Ipak, na prošlim predsjedničkim izborima u Francuskoj, latentni katolički identitet u mnogim francuskim građanima pokazao se kao moćno političko sredstvo. Sociolozi Emmanuel Todd i Hervé Le Bras prvi su obilježili fenomen u svojoj knjizi 'Le mystère français' u kojoj objašnjavaju da je "katoličanstvo, izgleda, postiglo neku vrstu života nakon smrti. Ali budući da je riječ o životu ovoga svijeta, definirat ćemo ga kao 'zombi katolicizam'. "
"Zombi katolici" Francuske dijele određene karakteristike, primijetili su sociolozi. Oni obično dolaze iz područja zemlje u kojima je otpor Francuskoj revoluciji bio najjači. 'Visoko obrazovani i meritokratski, oni također privilegiraju tradicionalno uređenje profesionalnih i kućnih poslova između muževa i žena; snažnu privrženost društvenim i obiteljskim aktivnostima; i opću zabrinutost u vezi s ulogom države u privatnim i društvenim poslovima, uključujući 'slobodne škole' (katoličke privatne škole) , napisali su ovi sociolozi.
Prema Marc Endeweldu, biografu Emmanuela Macrona, francuski predsjednik utjelovljuje ovaj fenomen 'zombi katolika'. Iako rođen u svjetovnoj obitelji, Macron je tražio da bude kršten u dobi od 12 godina. Iako nije redovito vjernik crkve, Macron simbolizira 'područja kršćanske tradicije koja imaju koristi od društvenih struktura i ekonomskih sustava sposobnih za uravnoteženje globalizacije, za razliku od jakobinskih teritorija. koji su izgubili zaštitu države. ' U Bretanji, utvrdi "katoličkih zombija", Macron je osvojio 3 od svakih 4 glasa. Budući da nikada nije bio izabran u bilo koju drugu političku dužnost, on je umjesto etablirane političke stranke vodio novi pokret, En March !. Njegova je politika tada opisana kao liberalna i progresivna, premda je rekao da se nada da će nadmašiti podjele lijevih i desnih političkih stranaka.
U to vrijeme, Macron nije bio jedini kandidat koji se pozvao na latentne katolike Francuske tijekom izborne sezone. François Fillon, bivši francuski premijer i prakticirajući katolik, šokirao je stručnjake i političke komentatore u cijeloj zemlji kada je napustio Republikansku stranku i pobijedio umjerenog bivšeg premijera Alaina Juppea (samoga sebe definirao je kao "agnostičkog katolika") velikom razlikom. Njegovo katoličanstvo je bio tako snažan dio njegovog političkog identiteta da je naslov u novinama Libération bio: "Pomozite, Isus se vratio!"
Predsjednik Macron je rekao da podržava francuski princip sekularizma (laïcité). Također je rekao da 'imamo dužnost dopustiti svima da dostojanstveno ispovijedaju svoju vjeru', premda vjeruje da 'kad netko uđe u javno područje, zakoni Republike moraju prevladati nad vjerskim zakonom'. To mu ipak nije posve uspjelo. U zemlji u kojoj živi pojedinačno najveći broj židovskih i muslimanskih vjernika u Europi, katoličanstvo postaje sve više politički oporbeni izraz. Njegova vlada se sada bori da redefinira ulogu druge najpopularnije francuske religije – islama - nakon niza napada islamističkih militanata koji su od početka 2015. ubili oko 240 ljudi. Tako je prošle godine pozvao na jačanje poveznica između države i Katoličke crkve, što je izazvalo veliko komešanje među pripadnicima ljevice, liberala i nevladinih organizacija.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
