Skoro svaki dan na televizijskim ekranima i online portalima gledamo prosvjede i terorističke akcije u režiji radikalnih islamista na Bliskom istoku. Tzv. džihad koji predvode islamistički fundamentalisti postao je velik globalni problem. Često se aktualni sukobi i ratovi na Bliskom istoku prikazuju kao sukobi civilizacija: kršćanske i islamske. To je vrlo upitna konstatacija, ali korijeni sadašnjih problema potječu upravo od kolonijalista koji su bili Europljani i kršćani i da oni nisu napravili probleme današnji sukobi u pojasu Gaze i u Iraku i Siriji bili bi drukčiji ili ih ne bi ni bilo.
Priča 1: Nizozemski genocidni teror i eksploatacija Jugoistočne Azije
Priča 2: Slanje više od 10 milijuna Afrikanaca u ropstvo i demografsko ubijanje Afrike
Priča 3: Stvaranje dvojne ekonomije i ekonomska pljačka Južne Afrike
Priča 4: Španjolsko osvajanje Meksika i uništenje Aztečkog Carstva
Priča 5: Španjolsko osvajanje Perua i uništenje Carstva Inka
U centar pozornosti može se smjestiti britanski kolonijalizam s kraja 19. i početka 20. stoljeća. U drugoj polovici 19. stoljeća Osmansko Carstvo nazivalo se "bolesnikom na Bosporu", a budući da je posjedovalo velika resursima bogata područja jugoistočne Europe i Bliskog istoka postalo je meta pretenzija europskih kolonijalnih sila, u prvom redu Britanije i Francuske. U ostvarenju svojih kolonijalnih ambicija Europljani su odlučili koristiti etničku, religijsku i kulturnu raznolikost Osmanskog Carstva, a osobito Arape. Na Berlinskom kongresu 1878. britanski premijer Benjamin Disraeli dao je obećanje podržati obnovu osmanskog nadzora nad Balkanskim poluotokom ako mu Turci prepuste nadzor nad Ciprom. Naravno da je obećanje bilo lažno. 1882. su Britanci izvijestili osmansku vladu da šalju svoje postrojbe u Egipat kako bi ugušili pobunu vojnih časnika brigadira Ahmeda Urabija.. Nova nacionalistička vlada u Egiptu krenula je s nacionalizacijom posjeda i kompanija. Britanci su svojom intervencijom preuzeli kontrolu nad Egiptom i Sueskim kanalom.
1889. britanski pjesnik i ljubitelj imperijalizma, Rudyard Kipling, napisao je u svojoj istoimenoj pjesmi što je najveće britansko kolonijalno "breme bijelog čovjeka". Prema Kiplingu je breme bilo moralna dužnost Engleza da civiliziraju zvjerske i divlje dijelove svijeta. Kipling je napisao pjesmu za potrebe obljetnice britanske kraljice Viktorije i kasnije ju je posvetio eliti SAD-a koja je postigla prvu kolonijalnu pobjedu 1898. protiv Španjolske za Filipine. Zarobljene domoroce je Kipling opisao pogrdnim nazivima kao "mrke ljude", "poluvragove", "poludjecu". Takvo gledište bilo je uobičajeno kod britanskih kolonijalista koji su naglašavali religijsku superiornost u odnosu na podčinjene narode.
Britanski imperijalisti su u Velikom ratu bacili oko na dragulje Osmanskog Carstva: naftom bogata područja Mezopotamije - suvremeni Irak i Palestinu. Još 1881. britanske kreditne banke su izmanipulirale osmanskog sultana Abdula Hamida II. da prihvati upravljanje javnog duga od strane stranaca. Britanci i drugi Europljani iskoristili su teško financijsko stanje Osmanskog Carstva kako bi dodatno iscrpili osmansko gospodarstvo. 1901. Britanci su preuzeli od Osmanlija Kuvajt koji je postao njihov protektorat, a Carigrad nije mogao učiniti ništa. Zbog financijskih problema Osmanlije su prestali provoditi tolerantnu politiku nad manjinama što je izravna posljedica pritiska stranih bankara. Vlast Carigrada bila je sve stroža i stavljala je veće poreze što je isprovociralo Arape da krenu u pobune. A pobune su iskoristili Britanci za osvajanje regije.
Pojavljivali su se razni arapski nacionalisti. Jedan od najvažnijih bio je emir muslimanskog svetog grada Meke, Sharif Hussein bin Ali. Neki od lidera arapskih plemena trudili su se uvjeriti Sharifa Husseina da upravlja pobunom Arapa. Hussein je poslao svojeg sina Abdullaha u Siriju na sastanak s arapskim nacionalistima a zatim i u Kairo kako bi vidio hoće li ih Britanci podržati. Odgovor Londona bio je pozitivan. Britanski ministar obrane lord Kitchener je pozvao Husseina da se bori skupa s britanskom, francuskom i ruskom vojskom protiv Osmanlija koji su bili na strani Centralnih sila Njemačke i Austro-Ugarske. Britanci su Husseinu obećali buduće priznanje arapske nacije, arapski kalifat i kraljevstvo s njima na čelu koje će biti na prostoru između Egipta i Perzije, izuzev pojedinih britanskih posjeda kao što su Kuvajt i Aden te dio sirijske obale. Hussein je 1916. započeo Veliko arapsku pobunu protiv Osmanlija. Ustanak je uskoro podržao britanski obavještajac T.E. Lawrence koji će postati poznat kao Lawrence od Arabije koji je usmjeravao arapske akcije.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
