Otkrića Novog svijeta (Latinske Amerike, Afrike, Azije) od strane Europljana krajem 15. i početkom 16. stoljeća promijenila su svijet. Naravno, dogodile su se mnoge promjene nabolje jer su uspostavljene nove trgovinske rute i svijet se počeo povezivati, ali mnoge promjene bile su užasavajuće. Europski kolonijalizam putem svojeg eksploatacijsko-okupatorskog sustava doslovce je unazadio, osiromašio i uništio ogromne dijelove planeta Zemlje, a neki narodi i civilizacije su djelomično ili potpuno istrijebljeni.
To se nije smjelo i nije trebalo dogoditi. Europska carstva su mogla puno bolje profitirati kroz stvaranje koliko toliko ravnopravne suradnje i partnerstva koje je isključivalo teror, pljačku i ubijanje. Veliko je pitanje koliko su europski narodi profitirali kolonizacijom dalekih područja, nisu puno. Profitirala je elita. Narodi Azije, Afrike i Latinske Amerike lijepo su napredovali do Srednjeg vijeka, ali dolazak Europljana odveo je njihov razvoj u krivom smjeru. Kad se danas promatra zašto su neke nacije i dijelovi svijeta bogati ili siromašni odgovori se često nalaze u povijesti.
Molučki otoci iliti Začinsko otočje u suvremenoj Indoneziji sastoji se od tri skupine otoka. Početkom 17. stoljeća sjeverni Moluci bili su dom za neovisna kraljevstva Tidore, Ternate i Bacan. Srednji dio Molučkog otočja bio je dom otočnom kraljevstvu Ambon. Na jugu je bilo otočje Banda, mali arhipelag koji politički još nije bio ujedinjen. Premda se možda danas čini izolirano, Začinsko otočje tada je bilo od vitalne važnosti za svjetsku trgovinsku razmjenu kao jedini proizvođač rijetkih i vrijednih klinčića, muškata i oraščića. Klinčić i muškat rasli su samo na otočju Banda. Stanovnici ovih otoka proizvodili su i izvozili ove rijetke začine u zamjenu za hranu i proizvedena dobra s otoka Jave, iz skladišta Melake na Malajskom poluotoku, te iz Indije, Kine i Arabije.
Prvi kontakt lokalno stanovništvo s Europljanima imalo je u 16. stoljeću i to s portugalskim moreplovcima koji su došli kupiti začine. Prije toga je začine za Europu trebalo slati kroz Bliski istok preko trgovinskih ruta koje je nadziralo Osmansko carstvo. Europljani su tragali za prolaskom oko Afrike, ili preko Atlantika kako bi ostvarili izravan pristup Začinskim otocima. Rt Dobre nade otplovio je portugalski moreplovac Bartolomeo Dias 1488. dok je do Indije istim putem došao Vasco de Gama deset godine poslije. Po prvi puta Europljani su imali vlastitu neovisnu rutu prema otocima začina.
Portugalci su odmah pokušali nadzirati trgovinu začinima i zato su zauzeli Melaku 1511. Budući da je ona strateški smještena na zapadnoj strani Malezijskog poluotoka, trgovci iz svih dijelova Jugoistočne Azije tamo su dolazili da prodaju začine drugim trgovcima: Indijcima, Kinezima, Arapima koji su ih potom otpremali ...
To se nije smjelo i nije trebalo dogoditi. Europska carstva su mogla puno bolje profitirati kroz stvaranje koliko toliko ravnopravne suradnje i partnerstva koje je isključivalo teror, pljačku i ubijanje. Veliko je pitanje koliko su europski narodi profitirali kolonizacijom dalekih područja, nisu puno. Profitirala je elita. Narodi Azije, Afrike i Latinske Amerike lijepo su napredovali do Srednjeg vijeka, ali dolazak Europljana odveo je njihov razvoj u krivom smjeru. Kad se danas promatra zašto su neke nacije i dijelovi svijeta bogati ili siromašni odgovori se često nalaze u povijesti.
Molučki otoci iliti Začinsko otočje u suvremenoj Indoneziji sastoji se od tri skupine otoka. Početkom 17. stoljeća sjeverni Moluci bili su dom za neovisna kraljevstva Tidore, Ternate i Bacan. Srednji dio Molučkog otočja bio je dom otočnom kraljevstvu Ambon. Na jugu je bilo otočje Banda, mali arhipelag koji politički još nije bio ujedinjen. Premda se možda danas čini izolirano, Začinsko otočje tada je bilo od vitalne važnosti za svjetsku trgovinsku razmjenu kao jedini proizvođač rijetkih i vrijednih klinčića, muškata i oraščića. Klinčić i muškat rasli su samo na otočju Banda. Stanovnici ovih otoka proizvodili su i izvozili ove rijetke začine u zamjenu za hranu i proizvedena dobra s otoka Jave, iz skladišta Melake na Malajskom poluotoku, te iz Indije, Kine i Arabije.
Prvi kontakt lokalno stanovništvo s Europljanima imalo je u 16. stoljeću i to s portugalskim moreplovcima koji su došli kupiti začine. Prije toga je začine za Europu trebalo slati kroz Bliski istok preko trgovinskih ruta koje je nadziralo Osmansko carstvo. Europljani su tragali za prolaskom oko Afrike, ili preko Atlantika kako bi ostvarili izravan pristup Začinskim otocima. Rt Dobre nade otplovio je portugalski moreplovac Bartolomeo Dias 1488. dok je do Indije istim putem došao Vasco de Gama deset godine poslije. Po prvi puta Europljani su imali vlastitu neovisnu rutu prema otocima začina.
Portugalci su odmah pokušali nadzirati trgovinu začinima i zato su zauzeli Melaku 1511. Budući da je ona strateški smještena na zapadnoj strani Malezijskog poluotoka, trgovci iz svih dijelova Jugoistočne Azije tamo su dolazili da prodaju začine drugim trgovcima: Indijcima, Kinezima, Arapima koji su ih potom otpremali ...
