U Sjedinjenim Državama, robovlasništvo na jugu često se nazivalo "osobitom institucijom". Slično je bilo i u Brazilu i drugdje. Međutim kad se sve uzme u obzir, robovlasništvo nigdje nije bilo izolirani fenomen već je bilo nazočno gotovo svugdje. Prvi put se pojavilo u drevnom Rimu gdje su robovi dolazili s područja Crnog mora, Bliskog istoka i Sjeverne Europe. Ali negdje oko 1400. Europljani su prestali s međusobnim porobljavanjem. Porobljavanje se preselilo na jug. Ropstvo i trgovina robljem su povijesni procesi koji su obilježili Afriku i Atlantik.
Afrika nije prošla tranziciju od robovlasništva do kmetstva kao srednjovjekovna Europa. Prije ranog modernog razdoblja, došlo je do vrlo živahne trgovine u istočnoj Africi te je veliki broj robova prevezen preko Sahare na Arapski poluotok. Velike srednjovjekovne zapadnoafričke države Mali, Gana i Songhai uvelike su koristile roblje za potrebe države, vojske i poljoprivrede usvajajući organizacijske modele iz muslimanskih sjevernoafričkih država s kojima su trgovale.
Razvoj španjolskih kolonija s plantažama šećera na Karibima započet početkom 17. stoljeća bio je taj koji je rezultirao drastičnim pojačanjem međunarodne trgovine robljem te do nezabilježenog povećanja ropstva unutar same Afrike. U 16. st. vjerojatno je oko 300 000 robova protrgovano Atlantskim oceanom. Dolazili su najviše iz središnje Afrike, pri čemu su u toj trgovini najviše sudjelovali Kongo i Portugalci smješteni južnije u Luandi, današnjoj prijestolnici Angole. Tijekom ovog vremena, prosaharska trgovina robljem bila je još i veća, s vjerojatno oko 550 000 Afrikanaca koji su transferirani na sjever kao robovi. U 17. stoljeću se situacija preokrenula: oko 1 350 000 Afrikanaca prodano je u roblje kroz atlantsku trgovinu, pri čemu je većina sada slana u Amerike. Brojke uključene u saharsku trgovinu bile su relativno nepromijenjene. U 18. stoljeću zabilježen je dramatičan skok, pri čemu je oko 6 000 000 robova slano preko Atlantika, a možda i 700 000 preko Sahare. Ako bi se zbrojile brojke po razdobljima i dijelovima Afrike, više od 10 000 000 Afrikanaca poslano je u roblje. Zemlje najviše pogođene ropstvom bile su Gana, Angola, Benin i Togo.
Iznenadna pojava europskih trgovaca robljem u obalnim područjima zapadne i srednje Afrike imala je znatan učinak na transformaciju afričkih društava. Većina robova poslanih u Amerike bili su ratni zarobljenici koje su naknadno prebacili na obalu. Pojačanim ratnim aktivnostima kumovao je golemi izvoz oružja kojeg se razmjenjivalo za robove. Do 1730. oko 180 000 komada oružja uvoženo je svake godine samo duž zapadnoafričke obale, a između 1750. i početka 19. st. samo su Britanci prodali nevjerojatnih oko 350 000 komada oružja godišnje. Između 1750. i 1807., Britanci su podali nevjerojatnih 22 000 tona baruta, što je na koncu iznosilo oko 384 000 kg, zajedno s 91 000 kg olova godišnje. Dalje prema jugu Afrike trgovina je bila jednako živahna. Uz obalu Loanga, sjeverno od Kraljevine Kongo, Europljani su prodavali oko 50 000 komada oružja godišnje.
Svi ti ratovi su doveli do golemog gubitka života i ljudskih patnji, ali su i otvorili put institucionalnog razvoja Afrike koji je bio devastirajući i postavljen na pogrešnim osnovama. Prije modernog doba, afrička društva bila su manje centralizirana politički od onih u Europi i Aziji. Većina entiteta bili su mali s plemenskim poglavicama i ponekad kraljevima koji su nadzirali zemlju i druge čimbenike proizvodnje. Mnogi poput onih u Somaliji nisu imali nikakvu formalnu političku hijerarhiju.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
