Crkveni sukob u Crnoj Gori progovara i o strukturnim problemima pravoslavlja

Tijekom tri generacije 20. stoljeća ateistički učenici Lenjina nasilno su pokušavali osloboditi svoje podanike "opijumske" ovisnosti religije. Nisu uspjeli. U mnogim, iako ne svim dijelovima bivšeg komunističkog bloka, kršćanstvo nije samo preživjelo, već je dalo poticaj nacionalnom i društvenom preporodu. U nekim zemljama, poput Poljske, Mađarske i Litve, to je značilo rimokatoličanstvo. U drugima, poput Rusije, Ukrajine, Srbije i Gruzije, to znači pravoslavlje. Za nasljednike povjerenika koji sada vladaju većim dijelom Europe preko birokracija NATO-a i Europske unije, religija - ili barem kršćanstvo - ostaje retrogradna sila koju treba prevladati. Pomaže im činjenica da su se u zapadnoj Europi konzumerizam, feminizam, LGBT, multikulturalizam i druge materijalističke postmoderne alternative pokazale daleko opasnijim za kršćanstvo od dinamita, metaka, koncentracionih logora.

Tu je i geopolitički element. Jer najveći cilj NATO-a i EU je uklanjanje snage Rusije, a tu ulogu igra i pravoslavna crkva. Iz perspektive zapadnih birokrata pravoslavno kršćanstvo nije ništa drugo do instrument meke moći Kremlja. Barem tako vide situaciju u Sjedinjenim Državama, gdje State Department smatra slijedeće: "Crkva sa svoje strane djeluje kao meka ruka vlasti ruske države, vršeći svoj autoritet na načine koji pomažu Kremlju u širenju ruskog utjecaja kako u neposrednom susjedstvu Rusije, tako i širom svijeta. Kremlj pomaže i Crkvi koja radi na povećanju njezina dosega. Vladimir Jakunin, jedan o...