Crkveni sukob u Crnoj Gori progovara i o strukturnim problemima pravoslavlja

Tijekom tri generacije 20. stoljeća ateistički učenici Lenjina nasilno su pokušavali osloboditi svoje podanike "opijumske" ovisnosti religije. Nisu uspjeli. U mnogim, iako ne svim dijelovima bivšeg komunističkog bloka, kršćanstvo nije samo preživjelo, već je dalo poticaj nacionalnom i društvenom preporodu. U nekim zemljama, poput Poljske, Mađarske i Litve, to je značilo rimokatoličanstvo. U drugima, poput Rusije, Ukrajine, Srbije i Gruzije, to znači pravoslavlje. Za nasljednike povjerenika koji sada vladaju većim dijelom Europe preko birokracija NATO-a i Europske unije, religija - ili barem kršćanstvo - ostaje retrogradna sila koju treba prevladati. Pomaže im činjenica da su se u zapadnoj Europi konzumerizam, feminizam, LGBT, multikulturalizam i druge materijalističke postmoderne alternative pokazale daleko opasnijim za kršćanstvo od dinamita, metaka, koncentracionih logora.

Tu je i geopolitički element. Jer najveći cilj NATO-a i EU je uklanjanje snage Rusije, a tu ulogu igra i pravoslavna crkva. Iz perspektive zapadnih birokrata pravoslavno kršćanstvo nije ništa drugo do instrument meke moći Kremlja. Barem tako vide situaciju u Sjedinjenim Državama, gdje State Department smatra slijedeće: "Crkva sa svoje strane djeluje kao meka ruka vlasti ruske države, vršeći svoj autoritet na načine koji pomažu Kremlju u širenju ruskog utjecaja kako u neposrednom susjedstvu Rusije, tako i širom svijeta. Kremlj pomaže i Crkvi koja radi na povećanju njezina dosega. Vladimir Jakunin, jedan od Putinovih unutarnjih krugova i pobožni član Ruske pravoslavne crkve, 2007. olakšao je pomirenje te institucije s Ruskom pravoslavnom crkvom u egzilu (koja se rano u sovjetsko doba odvojila od Moskovske patrijaršije, kako ne bi morala surađivati s novom boljševičkom državom), a pomirenje je uvelike povećalo utjecaj i autoritet Moskovskog patrijarha Kirila izvan Rusije. Putin je, hvaleći ovaj događaj, primijetio međusobnu povezanost rasta moći RPC-a u inozemstvu s njegovim međunarodnim ciljevima: "Oživljavanje crkvenog jedinstva presudan je uvjet za oživljavanje izgubljenog jedinstva cijelog "ruskog svijeta", koji je oduvijek imao pravoslavnu vjeru kao jedan od njegovih temelja."

Razbijanje crkvenog jedinstva je stoga jedan od ciljeva geopolitičkih borbi. Ponavljajući situaciju u Ukrajini, novi crnogorski zakon postavlja pozornicu državnom oduzimanju crkvenih posjeda i pretvara ih dijelom Crnogorske pravoslavne crkve, pod pokroviteljstvom predsjednika Mila Đukanovića. Protesti su izbili i u Crnoj Gori i u Srbiji, pri čemu je crnogorska policija vrlo demokratski pretukla neke prosvjednike, uključujući episkopa kanonske crkve. U Beogradu je vladajući Sveti sinod Srpske pravoslavne crkve negirao novi zakon i izrazio svoju podršku kanonskoj Crkvi. Ostaje da se vidi što će učiniti zapadne vlade, ali na osnovu ukrajinskog presedana nije teško pogoditi. Usvajanje zakona o "vjerskoj slobodi" koji otvara vrata progonu određene vjere obično bi se moglo smatrati zastrašujućim kršenjem ljudskih prava, ali kada se to učini pravoslavnim Srbima u Crnoj Gori, Zapadu nešto takvog nimalo ne smeta. Do ovog trenutka, osim nespecifičnog demonstracijskog upozorenja, nema objavljene izjave iz veleposlanstva Sjedinjenih Država u Podgorici, ni na engleskom ili na nekom drugom jeziku, bilo da se radi o srpskom ili crnogorskom. Očito tući neke svećenike je manje važno nego tući neke druge.

Raskidanje kanonskog jedinstva crkava je dodatna snaga i poriv za razbijanje pravoslavlja kao univerzalne istočne Crkve. Jedinstveni identitet pravoslavnih država je potencijalna opasnost provoditeljima realpolitike jer se on sve više okuplja oko Rusije, kao Trećeg Rima i najveće pravoslavne zemlje na svijetu. No, taj raskol ne bi bio moguć da samo pravoslavlje nije duboko zagrizlo za herezu etnofiletizma. Velike crkve su i dalje povezane s nacionalnim identitetom, što je velika zloupotreba kršćanstva i u čemu se spaja modernističko shvaćanje nacije s predmodernim shvaćanjem kršćanskog naroda. Ujedno je to neuspjeh prepoznavanja starih kanona Pravoslavne crkve, gdje mjesna crkva nije nacionalna niti državna, već se temelji na eparhijama i mitropolijama, u dijecezama okupljenim oko episkopa. Elastičnost decentraliziranog pravoslavnog sustava je dobar primjer razvoja za druge kršćanske crkve, a da se pritom ne gubi jedinstvo doktrine i liturgije.