Dok na istoku Europe prolaze napeti dani, u iščekivanju još veće eskalacije između Rusije i Ukrajine, uključujući i mogućeg sukoba, mnogi analitičari nastoje "pročitati" namjere ruskog predsjednika Vladimira Putina. Hoće li zaista napasti Ukrajinu? Koji mu je konačni cilj? I - a taj narativ zadnjih dana postaje jako popularan - je li ovo sve zapravo njegova vrlo pomno orkestrirana "zamka" u koju su se sad ulovili zapadni dužnosnici?
S interpretacijom scenarija gdje je ova situacija "zamka za Zapad" počeo je prije tjedan dana glasno isticati najpoznatiji ruski disident, Aleksej Navaljni, u nizu pisama listu Time. Navaljni je uvjeren da je Putin ispleo zamku za zapadne dužnosnike te je iznimno frustriran zbog toga pošto je prisiljen, kako tvrdi, gledati kako Putinu to tako lako ide za rukom.
Ali koja je priroda te "zamke"? Naime, na prvu ova situacija baš i ne podsjeća na nekakvu klasičnu zamku. Zar pokušava zapadne sile uvući u nešto? Zapadne vojske da uđu na teritorij Ukrajine? Ne, to je zadnje što bi Rusija htjela, štoviše, cijela ova situacija eskalirala je baš zato što se Rusija tako žestoko protivi pojavi zapadnih vojnika u Ukrajini.
Radi se o jednoj drugoj vrsti "zamke", barem prema interpretaciji Alekseja Navaljnog. Naime, on smatra da je Putin stvorio cijelu ovu situaciju kako bi spriječio uvođenje daljnjih sankcija protiv Rusije, ali i sebe (i kruga pri vrhu ruske vlasti). Kako? Tako što Zapad sad "samo prijeti" sankcijama i poručuje kako ih je spreman uvesti - ako Rusija pokrene invaziju na Ukrajinu. To pak znači, argumentira Navaljni, da Putin samo treba ne pokretati napad na Ukrajinu i može biti miran da se dodatne sankcije protiv Rusije neće uvoditi. Drugim riječima, tvrdi kako Putin nikad zapravo ni nije htio izvesti napad na Ukrajinu već je sve to samo dio njegovog kompleksnog plana kako staviti Zapad u poziciju gdje ne mogu djelovati.
Ima li ova teorija smisla? Ne baš previše. Jasno, iz perspektive Navaljnog sraz između Kremlja i Zapada ima jednu poprilično drugačiju i osobniju dimenziju. Nije tajna da je jedan od njegovih ciljeva dovesti do jačanja pritiska na samog Putina i vrh ruske vlasti. Zbog toga Navaljni se nadao da će se uskoro i sam Putin naći na udaru stranih sankcija. To je, u esenciji, poanta političkog djelovanja Alekseja Navaljnog. Ako bi pak njegova teorija "držala vodu" onda je ovakav razvoj događaja prije svega dosta neugodan po njega samog. Naime, to bi značilo da i bez obzira koliko se njegova osobna pozicija pogoršala, i koliko njegova prava bila kršena, Zapad neće reagirati jer se upravo nalazi u zamci iz koje udaraju sankcijama po Rusiji samo ako Rusija krene u napad na Ukrajinu.
Takva interpretacija situacije možda zvuči pomalo "Navaljni-centrično", ali zatvoreni ruski opozicicijski lider nije jedini koji ovih dana spominje "Putinovu zamku". Analitičarka i kolumnistica lista The Foreign Policy, Caroline de Gruyter, objavila je jučer analizu pod nazivom "Zapad je pao u Putinovu zamku".
Što je prema njoj "Putinova zamka"? Nešto slično što spominje i Navaljni, no dok Navaljni polazi od intepretacije gdje je jedan od faktora, doslovno, njegova koža, Caroline de Gruyter uzima cijeli Zapad kao faktor, odnosno sraz između Rusije i Zapada. U tom kontekstu Putinova "zamka" funkcionira jer je Putin nastupio iz pozicijske moći. On je taj koji dirigira pravila i ritam ove krize jer u svakom trenutku odlučuje hoće li ili neće napasti Ukrajinu. Zapad je pak već potrošio svoje najveće oružje odvraćanja najavivši vrlo stroge sankcije prema Rusiji ukoliko Rusija napadne Ukrajinu.
Možemo se složiti s njom da se Zapad ovdje doveo u nezgodnu poziciju jer su, eto, već priopćili sve o svojim potezima. Čak su i te "silovite" sankcije već potanko i opisali pa se tako pritom navodi kako bi jedan od najvećih udaraca prema Rusiji bio izbacivanje nje iz bankarskog sustava Swift. Jasno, svim tim isticanjem zapravo snabdijevaju Rusiju s esencijalnim informacijama i zato Rusija sad može biti korak ispred znajući za što se mora pripremiti. Spomenimo i to da Rusija već godinama sluti da bi se izbacivanje iz Swift-a moglo upotrijebiti protiv nje te je stoga to nešto na čemu se već neko vrijeme radi.
Zapad nema iznenađenja dok ih Rusija može imati nekoliko. Kao prvo, Rusija će odlučiti hoće li napada na Ukrajinu biti ili neće. Nadalje, mimo ovog velikog čina Rusija može i na razne druge načine utjecati na ukrajinsku situaciju. Primjerice, ako bi htjela mogla bi sad pojačati potporu za separatiste u Donbasu, čak i uvelike transparentno jer Zapad je zablokirao sam sebe na način da neće djelovati sve dok ne vidi "invaziju" (do koje možda neće doći).
Možda nije toliko ovdje riječ o "zamki" koliko o činjenici da Rusiji ide na ruku nekoliko stvari. Svakako joj ide na ruku činjenica da u zapadnom bloku nema nekakvog potpunog jedinstva na temelju kojeg bi se djelovalo protiv Rusije. Ovih dana postaje očito da unutar zapadnog bloka postoje određeni raskoli - koji će se, dakako, nastojati u javnosti maksimalno sakriti.
Primjerice, Njemačka se sve otvorenije koleba kada treba "konkretnije" podržati Ukrajinu, odnosno slati joj oružje. Čak unutar vladajuće koalicije postoje određeni prijepori oko toga. Nadalje, tu je i sam SAD koji očito ne želi do te mjere snažno naoružati Ukrajinu kao što to recimo urgiraju Poljska i baltičke zemlje.
Čak i doma kod nas vidimo da je ovo pitanje izazvalo određenu političku polarizaciju. Izjava predsjednika Zorana Milanovića da odbija slati hrvatske vojnike u bilo kakvu NATO misiju na istok Europe ukoliko dođe do eskalacije sukoba između Rusije i Ukrajine je danas zaokupila pažnju brojnih medija. Iako je riječ o jednoj maloj NATO članici, Hrvatska je ipak NATO članica i stav predsjednika jedne NATO članice koji se može okarakterizirati kao suvereno odbijanje sudjelovanja u novoj epizodi Hladnog rata svakako je pohvalan. Ako ništa drugo može poslužiti kao dokazni materijal da se vodeći geopolitički narativ ne mora nužno slijepo slijediti. Dakako, tu je i duboka podjela jer stav premijera vjerojatno je posve suprotan od onog koji u ovom slučaju iznosi predsjednik!
Vratimo se u Moskvu. Zar se može reći da je glavna Putinova ambicija prokazati da na Zapadu ne vlada apsolutno jedinstvo kad je riječ o odnosu prema Rusiji? Glavna, teško, mada nije na odmet.
Ako argumenti za postavljanje zamke postoje onda je Zapad u tu zamku do sad već upao i iz nje mogu samo prijetiti sankcijama (Caroline de Gruyter je dobro primjetila da same "sankcije" i nisu neki ekvivalent u ovoj napetoj geopolitičkoj partiji šaha dok druga strana prijeti vojnom silom).
Ali možda se u ovoj priči i ne treba tražiti konture kompleksnih "zamki" jer situacija i nije tako kompleksna, što je pak i čini tako opasnom. Putin želi nešto vrlo jednostavno. Da Ukrajina nikad ne bude dio NATO saveza. I tu taj prijepor nastaje i tu se nastavlja. SAD takva obećanja nikad neće dati jer percipiraju da bi to bilo pogubno po njihov imidž, ali možda bi se dalo razgovarati kad bi se Rusija obvezala dati im nešto zauzvrat (možda da ona nikad neće stvarati savez s Kinom?). Ali jedan od najopasnijih aktera u ovoj priči zapravo je sama ukrajinska vlast koja baš želi da Ukrajina postane dio NATO saveza. Zašto? Zato jer, možda, jedino tako vide sami opstanak Ukrajine na karti Europi. Dakako, postoji argument i za taj njihov stav - i zato će se ova kriza tako teško riješiti. Sve strane morale bi dati jedna drugoj dosta obećanja koja se tiču sigurnosti, suvereniteta, teritorijalnog integriteta... Ali za sada nitko nikome ne daje ništa, osim prijetnji.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
