Grčka je u četvrtak potpisala s Francuskom pakt o obostranoj vojnoj obrani - to je prvi takav pakt potpisan između dvije NATO članice. Potpisivanje ovakvog pakta je svakako zanimljivo. Naime, neki će reći da takav pakt nema smisla pošto su sve NATO članice ionako članstvom obvezane braniti jedna drugu u slučaju napada, zar ne? Da, to je točno, ali obvezane su braniti jedna drugu od napada "vanjske sile". Što ako je pak prijetnja neka druga NATO članica? U slučaju Grčke to je itekako stvaran scenarij - ta druga NATO članica koja im, vjeruju u Ateni (a imaju i argumenata za to!), predstavlja prijetnju je, dakako, Turska.
Pakt o zajedničkoj obrani potpisali su grčki premijer Kyriakos Mitsotakis i francuski predsjednik Emmanuel Macron, a pakt je odmah potvrdio i grčki parlament. Mitsotakis je pritom poručio kako je ovaj pakt "temelj neovisne europske obrambene politike".
Možda, a možda su tu i neki drugi interesi. To je tema kojom ćemo se danas baviti.
U svom govoru pred parlamentom Mitsotakis također navodi: "Obrana europskih interesa na Mediteranu sad je dobila jedno novo značenje. Ako budemo napadnuti, naša zemlja će na svojoj strani imati najmoćniju vojsku na kontinentu, jedinu europsku nuklearnu silu".
Bez sumnje Francuska je moćna i Francuska je nuklearna sila, ali paktovi nekako neugodno podsjećaju na pojedina preslagivanja i dogovore koji su se sklapali pred izbijanje velikih ratova pa i onih svjetskih.
Takvi scenariji možda su mogući u nekakvoj budućnosti, ali kad govorimo o sadašnjosti ozbiljne posljedice su već tu, prije svega za sam NATO savez. Naime, kakav je to vojni savez gdje se članovi kluba moraju međusobno povezivati kako bi se štitili od drugih članova tog istog kluba? Što to govori o samom klubu?
Možda da je pred raspadom. Takvo što svakako nije nezamislivo jednom od potpisnika ovog pakta o uzajamnoj obrani. Francuski predsjednik Emmanuel Macron je ne tako davno izjavio da je NATO savez "klinički mrtvac". Kasnije je donekle korigirao svoju izjavu jer su se korigirale političke okolnosti u SAD-u, odnosno došlo je do promjene vlasti. No, ovih dana Macron će pomisliti da je možda ipak bio u pravu nakon što mu je najmoćniji član kluba, SAD, "pred nosom" ukrao posao težak 40 milijardi USD. Naravno, govorimo o izgradnji vojnih podmornica za Australiju.
Macron sada, iako poprilično brzo vraća svog ambasadora u Washington, želi dodatno naglasiti kako je njegov plan za samostalniju Europu (koja bi se u bliskoj budućnosti oslanjala na vlastitu, europsku vojsku) i dalje živ te kako ima smisla. Jasno, Macron je također u situaciji da sad mora sebe potvrditi/prikazati najmoćnijim čovjekom Europe (nakon što Angela Merkel ode u mirovinu).
Ovaj obrambeni pakt s Grčkom na prvu puno više znači Grčkoj jer očito je da u slučaju rata neće Grčka spašavati Francusku već obratno. No, na drugi pogled, možda ipak više ide na ruku Francuskoj. Zašto? Kao prvo, šansa da će Turska i Grčka zaratiti nije baš tako velika kao što se ponekad čini. Da, postoje određene velike napetosti između dvije zemlje, ali te napetosti i animoziteti traju već jako dugo. Što se pak tiče potencijalnog okršaja na moru, da se isti i dogodi, teško da bi vanjski akteri dozvolili da se to razbukta u otvoreni rat (uslijedili bi intenzivni pregovori i posredništva).
No, Francuska svoje benefite od potpisivanja ovog pakta uživa odmah. Izdvaja se kao najveća sila Europe, ona kojoj će manje članice hrliti po pomoć i zaštitu, a takav imidž je Macronu itekako dobrodošao sada, što zbog sraza sa SAD-om što zbog predsjedničkih izbora koji će se u Francuskoj održati idućeg proljeća (a ako želi ponovno poraziti Marine le Pen mora se pred njenom bazom pokazati "snažan").
No, vratimo se na "grčku komponentu". Grčka svakako kao najveću sigurnosnu prijetnju vidi onu koja dolazi iz pravca Turske. Prije kojih desetak godina možda nije izgledalo tako, ali davno je prošlo vrijeme dok je Erdogan prakticirao politiku "nula problema sa susjedima". Danas nema tog susjeda koji nema problema s Turskom, a i "šireg susjedstva". Turska vojno djeluje u Siriji, Libiji, aktivno je podupirala azersku stranu u ratu protiv Armenije za Gorski Karabah, podižu baze na sjeveru Iraka i koriste taj teritorij kao da je njihov...
Imati takvog susjeda nije nimalo ugodno, a vojni sukob između Grčke i Turske skoro je buknuo prošle godine u kolovozu kada su eskalirale napetosti zbog teritorijalnog spora u istočnom Mediteranu (na prostoru gdje se nalaze znatne energetske zalihe).
Kriza je bilo i ranije. 1996. skoro je izbio rat između Grčke i Turske zbog Imia otočića, ali i 1987. zbog istraživanja podmorja u potrazi za plinom i naftom.
Najveća kriza, kad su Grčka i Turska bile najbliže ratu, dogodila se pak 1974. kada je turska vojska vojno intervenirala u Cipru nakon što je tamo izveden pro-grčki puč. Do danas Cipar je podijeljena zemlja na čijem teritoriju egzistira tzv. Turska republika Sjeverni Cipar (koju priznaje samo Turska).
Sve u svemu, prijetnja od rata s Turskom ponavlja se skoro pa svakih desetak godina. Grčki premijer Mitsotakis po potpisivanju pakta s Francuskom trijumfalno je poručio kako je ovo nešto na čemu je Grčka radila još od 1974. godine.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
