Pripremajući se za ovaj godišnji "izvještaj" teško je ne prisjetiti se prethodnih i jedne centralne misli, više želje nego prognoze, o tome kako bi iduća godina mogla biti godina kada će završiti Rat u Siriji, rat koji je obilježio cijelu jednu generaciju, naročito onih među nama koji ga prate profesionalno. Možda stoga ove godine, zadržavajući istu želju, nadajući se da će se ona ostvariti dok je se priziva "potajno", nema više potrebe godinu pred nama promatrati kao potencijalnu godinu mira. Rat u Siriji pokazao se kao požar na najgorem mogućem terenu, onom gdje vatra izbija čak i kada je naizgled ugašena. Ratovi ponekad sporo prolaze, puno sporije od godina.
Koliko je prostora za mir, toliko je i prostora za sukob. Jedan od glavnih događaja ove godine u kontekstu Sirijskog rata svakako je turska vojna invazija na njen sjeveroistok koja je indirektno potisnula američku vojsku dalje prema iračkoj granici, ali ne i sasvim preko nje. Godina završava, ali ova situacija ostaje neriješena. Tko kuje plan protiv koga i ima li još prostora za takve preokrete u Siriji, veliko je pitanje. Odnos između Rusije i Turske nije sasvim čist, a onaj koji je bio, između Rusije i SAD-a, sada je posve prljav.
Što se tiče Sirije, ona jest uvelike oslobođena i po kraju ove godine situacija svakako izgleda puno bolje nego ijedne prethodne. Godina završava velikom ofenzivom sirijske vojske u provinciji Idlib, a početak iduće godine otkrit će nam koliko će toj ofenzivi biti dozvoljeno da ide dalje pošto ista može biti spriječena na najmanje dva načina - ruskom obustavom (jer Rusija i dalje ima taj utjecaj) ili možda puno snažnijim turskim vojnim upadom u sam Idlib.
Milijuni Sirijaca i dalje su izbjeglice ili su raseljeni unutar same Sirije - samo na prostoru Turske nalazi se oko 3,6 milijuna izbjeglica iz Sirije (slika: kamp za raseljene kod naselja Killi u sirijskoj sjeverozapadnoj provinciji Idlib / izvor slike: Burak Kara/Getty Images)
Ako ste propustili:
Veliki Assadov intervju: Zašto misli da je ubojstvo Baghdadija "hollywoodski trik", što stvarno misli o Kurdima, kako doživljava Tursku, zašto ima apsolutno povjerenje u Rusiju i zbog čega tvrdi da je Trump "najbolji američki predsjednik ikad"? Govoreći o Turskoj, iz blizine i iz daljine Turska sve više izgleda kao presudni faktor koji će odrediti smjer geopolitike. Naravno, takva je već desetljećima, i duže, ali nakon puno godina neupitne turske orijentacije svjedočimo njenoj unutarnjoj transformaciji pod vodstvom Erdogana. Između dva svijeta on je fokusiran na izgradnju trećeg. Taj "novi" svijet, odnosno centralna sila koja bi u svojim rukama imala velika prostranstva Bliskog istoka, muslimanskog svijeta uopće, je koncept političkog Islama kojeg upravo on oblikuje i definira. Još od vremena kada se i na Zapadu Tursku isticalo kao "uzorni model za muslimanski svijet", pa sve do aktualnih dana kada Erdogan ambiciozno planira uspostaviti "most" preko cijelog istočnog Mediterana sve do Sjeverne Afrike, Turska je inkubator i propagator te stare ideje u novom prilagođenom ruhu.
Turska vjeruje da može proširiti svoj utjecaj do one mjere do koje je to nekoć željela ići Iranska revolucija (no ograničena svojom sektaškom pripadnošću). Pritom će joj na put stati one sile iz muslimanskog svijeta koje svojom dugogodišnjom tradicijom preferiraju status quo, zemlje kao što su Egipat, Saudijska Arabija (ali i Jordan, UAE, vjerojatno i Alžir...), zemlje koje su naučile kontrolirati lokalno i podređivati se međunarodno (SAD-u, dakako).
Ipak, taj pravac po kojem se kreće Turska ne izgleda kao nešto što s lakoćom ide u nedogled, ne samo zbog vanjskih izazova (jer i Rusija i SAD uskoro bi se mogle nametnuti kao kočnice tom projektu) već i unutrašnjih. Nemojmo zaboraviti da je Erdoganova stranka AKP sredinom ove godine izgubila Istanbul, a ako nam to nešto sugerira onda nam sugerira rok trajanja Erdoganove vladavine.
2019. bila je godina kada je turski predsjednik Erdogan (na slici gore lijevo, s američkim predsjednikom Trumpom) uvelike odlučio da će igrati "po svom" (izvor slike: Mark Wilson/Getty Images)
Nije jedini. Političkih lidera koji se doimaju na kraju svojih karijera na ovom prijelazu u 20-e godine imamo podosta. Njemačka kancelarka Angela Merkel danas je već blijeda slika svoje nekoć velike moći. Njemačka "željezna lady" novogodišnju poruku je fokusirala na borbu protiv klimatskih promjena, bez nekih većih političkih najava jer njen silazak s vlasti u usporenoj snimci pratimo već mjesecima.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
