X
VELIKA AKCIJA: Od zime do zime! - godinu dana advance pretplate za 350 kn (-30%!)
Dobrodošli na advance.hr!
Advance.hr koristi "kolačiće" (cookies), no isključivo za funkcionalnost samih stranica (ovdje nema prikupljanja Vaših podataka za nikakve marketinške agencije). Detalje možete pročitati u sekciji: uvjeti korištenja.
Advance.hr koristi "kolačiće" (cookies), no isključivo za funkcionalnost samih stranica. Detalje možete pročitati u sekciji: uvjeti korištenja.
Slažem se s uvjetima korištenja

Advance specijal: Veliki završni geopolitički pregled 2019. i kako će svijet izgledati na početku novih "burnih 20-ih"

PIŠE: | Foto: Distributer svih fotografije je Getty Images/Guliver Image, osim prve - kremlin.ru. Autori fotografija navedeni su na dnu teksta.
8 Objavljeno:

Pripremajući se za ovaj godišnji "izvještaj" teško je ne prisjetiti se prethodnih i jedne centralne misli, više želje nego prognoze, o tome kako bi iduća godina mogla biti godina kada će završiti Rat u Siriji, rat koji je obilježio cijelu jednu generaciju, naročito onih među nama koji ga prate profesionalno. Možda stoga ove godine, zadržavajući istu želju, nadajući se da će se ona ostvariti dok je se priziva "potajno", nema više potrebe godinu pred nama promatrati kao potencijalnu godinu mira. Rat u Siriji pokazao se kao požar na najgorem mogućem terenu, onom gdje vatra izbija čak i kada je naizgled ugašena. Ratovi ponekad sporo prolaze, puno sporije od godina.

Koliko je prostora za mir, toliko je i prostora za sukob. Jedan od glavnih događaja ove godine u kontekstu Sirijskog rata svakako je turska vojna invazija na njen sjeveroistok koja je indirektno potisnula američku vojsku dalje prema iračkoj granici, ali ne i sasvim preko nje. Godina završava, ali ova situacija ostaje neriješena. Tko kuje plan protiv koga i ima li još prostora za takve preokrete u Siriji, veliko je pitanje. Odnos između Rusije i Turske nije sasvim čist, a onaj koji je bio, između Rusije i SAD-a, sada je posve prljav.

Što se tiče Sirije, ona jest uvelike oslobođena i po kraju ove godine situacija svakako izgleda puno bolje nego ijedne prethodne. Godina završava velikom ofenzivom sirijske vojske u provinciji Idlib, a početak iduće godine otkrit će nam koliko će toj ofenzivi biti dozvoljeno da ide dalje pošto ista može biti spriječena na najmanje dva načina - ruskom obustavom (jer Rusija i dalje ima taj utjecaj) ili možda puno snažnijim turskim vojnim upadom u sam Idlib.
Milijuni Sirijaca i dalje su izbjeglice ili su raseljeni unutar same Sirije - samo na prostoru Turske nalazi se oko 3,6 milijuna izbjeglica iz Sirije (slika: kamp za raseljene kod naselja Killi u sirijskoj sjeverozapadnoj provinciji Idlib / izvor slike: Burak Kara/Getty Images)

Ako ste propustili:
Veliki Assadov intervju: Zašto misli da je ubojstvo Baghdadija "hollywoodski trik", što stvarno misli o Kurdima, kako doživljava Tursku, zašto ima apsolutno povjerenje u Rusiju i zbog čega tvrdi da je Trump "najbolji američki predsjednik ikad"?
Govoreći o Turskoj, iz blizine i iz daljine Turska sve više izgleda kao presudni faktor koji će odrediti smjer geopolitike. Naravno, takva je već desetljećima, i duže, ali nakon puno godina neupitne turske orijentacije svjedočimo njenoj unutarnjoj transformaciji pod vodstvom Erdogana. Između dva svijeta on je fokusiran na izgradnju trećeg. Taj "novi" svijet, odnosno centralna sila koja bi u svojim rukama imala velika prostranstva Bliskog istoka, muslimanskog svijeta uopće, je koncept političkog Islama kojeg upravo on oblikuje i definira. Još od vremena kada se i na Zapadu Tursku isticalo kao "uzorni model za muslimanski svijet", pa sve do aktualnih dana kada Erdogan ambiciozno planira uspostaviti "most" preko cijelog istočnog Mediterana sve do Sjeverne Afrike, Turska je inkubator i propagator te stare ideje u novom prilagođenom ruhu.

Turska vjeruje da može proširiti svoj utjecaj do one mjere do koje je to nekoć željela ići Iranska revolucija (no ograničena svojom sektaškom pripadnošću). Pritom će joj na put stati one sile iz muslimanskog svijeta koje svojom dugogodišnjom tradicijom preferiraju status quo, zemlje kao što su Egipat, Saudijska Arabija (ali i Jordan, UAE, vjerojatno i Alžir...), zemlje koje su naučile kontrolirati lokalno i podređivati se međunarodno (SAD-u, dakako).

Ipak, taj pravac po kojem se kreće Turska ne izgleda kao nešto što s lakoćom ide u nedogled, ne samo zbog vanjskih izazova (jer i Rusija i SAD uskoro bi se mogle nametnuti kao kočnice tom projektu) već i unutrašnjih. Nemojmo zaboraviti da je Erdoganova stranka AKP sredinom ove godine izgubila Istanbul, a ako nam to nešto sugerira onda nam sugerira rok trajanja Erdoganove vladavine.
2019. bila je godina kada je turski predsjednik Erdogan (na slici gore lijevo, s američkim predsjednikom Trumpom) uvelike odlučio da će igrati "po svom" (izvor slike: Mark Wilson/Getty Images)
Nije jedini. Političkih lidera koji se doimaju na kraju svojih karijera na ovom prijelazu u 20-e godine imamo podosta. Njemačka kancelarka Angela Merkel danas je već blijeda slika svoje nekoć velike moći. Njemačka "željezna lady" novogodišnju poruku je fokusirala na borbu protiv klimatskih promjena, bez nekih većih političkih najava jer njen silazak s vlasti u usporenoj snimci pratimo već mjesecima.

Ako ste propustili:
Seciranje "sardina" i zašto promjene na razini Europe, kakve god da na kraju bile, ovog puta stižu iz Italije
S druge strane imamo političare koji već osjete miris vlasti, grebu po vratima. Jedan takav svakako je lider talijanske desničarske stanke Matteo Salvini. Aktualna talijanska koalicija teško da može još dugo opstati, štoviše, ona danas postoji samo kao zadnja barijera pred sve popularnijim Salvinijem koji je već pokušao potaknuti prijevremene izbore (izlaskom iz same koalicije). Premijer Giuseppe Conte mora se sada boriti za svakog zastupnika jer oni već oportuno itekako osjećaju gdje se nalazi buduća Italija, Italija u 20-ima. Upravo jučer još trojica senatora prebjegla su iz redova Pokreta 5 zvjezdica (M5S) u redove Salvinijeve Sjeverne lige. Svaki idući korak je prema raspadu koalicije između M5S i Demokratske stranke (DP), a onda na scenu stiže neminovno - novi izbori i Salvinijeva pobjeda.

Prema zadnjim anketama 3 opozicijske desničarske stranke - Sjeverna liga, Berlusconijeva Forza Italia (FI), i Talijanska braća (Fratelli d'Italia, FdI) - zajedno imaju potporu čak oko 50% birača. Dakako, Liga je najmoćnija s oko 33% potpore, FI ima 5,8%, dok FdI imaju 10,4%. Stranke aktualne koalicije pak zajedno imaju samo oko 35% potpore - 16,1% za M5S, 19,2% za DP.

Nema garancije da bi sve desničarske stranke bile voljne zajedno vladati (Salvini bi najviše volio imati svu vlast u svojim rukama), ali ako bi, pobjeda im je gotovo zajamčena, a takva Italija mogla bi postati poprilično neugodna Italija. Salvini, kao i spomenute oportune zemlje Bliskog istoka, već zna koji su mu "sastojci" potrebni da vlada bez smetnje pa zato i ističe: "Mi smo prvi, najveći i najodaniji američki saveznik u cijeloj Europi".
Matteo Salvini, lider popularne talijanske desničarske stranke Lega Nord (Sjeverna liga) sigurno je jedan od onih koji se raduje 2020. godini nadajući se da će to biti godina kada osvaja vlast (izvor fotografije: Marco Di Lauro/Getty Images)
Ne treba previše racionalizirati zašto je povratak desničarske Italije loš, povijest prve polovice 20. stoljeća predobar je podsjetnik. No, kao direktna potvrda da to ne bi bio dobar scenarij za talijansko susjedstvo svjedoči izjava jednog od EU parlamentaraca iz redova talijanske stranke Forza Italia. Naime, Antonio Tajani u veljači ove godine poručio je, za vrijeme posjete Trstu, onako direktno revizionistički: "Živjela talijanska Istra! Živjela talijanska Dalmacija!".

Ako ste propustili:
Na sunčanoj francuskoj obali Boris vidi malo jasnije, jer kad Trump usklikne "Evo vam Britanije!" sjetit će se Macronove priče o vazalima
Ostanimo još nakratko u Europi. Ova godina završila je velikim trijumfom Borisa Johnsona u Britaniji čiji su Konzervativci deklasirali Corbynove Laburiste. To samo po sebi nije iznenađenje, iznenađenje će uslijediti kada vidimo kako će u konačnici izgledati Britanija nakon Brexita koji bi se, po svemu sudeći, trebao dogoditi iduće godine (još jedna tema koju je nezahvalno prognozirati imajući u vidu da se ova "sapunica" razvlači još od 2016. godine!). Da, Boris je obećao Brexit, ali nikada nije rekao točno kakav. Pregovori po pitanju eventualnog trgovinskog sporazuma s EU-om ne najavljuju se kao imperativ već kao mogućnost. A ako tu nešto "zaškripi", a moglo bi, Boris ima alternativu - pregovori po pitanju sporazuma o slobodnoj trgovini sa SAD-om.

Britanski premijer će, po svemu sudeći, provesti Brexit, ali kakav i orijentiran prema kome? (slika: posjet britanskim vojnicima u Tallinnu, glavni grad Estonije, 21. prosinca 2019. / izvor: Geoff Pugh - WPA Pool/Getty Images)

Negdje će Britanija završiti "više" nego drugdje, a američki predsjednik Donald Trump uopće ne krije svoju ambiciju da Britaniju privuče k sebi i udalji je od ostatka Europe. Bit će to presudna odluka za budućnost Britanije, ali i odluka koja će neminovno nositi velike posljedice. Oni koji maštaju o obnovi nekoć moćne Britanije nad kojom "Sunce nikada nije zalazilo" mogli bi se probuditi u jednoj po njih puno neugodnijoj stvarnosti gdje će im sudbinu krojiti Washington (za interese Washingtona, dakako).

I dok čekamo na to da upoznamo "pravog Borisa", poprilično smo već upoznali francuskog predsjednika Emmanuela Macrona koji je na vlasti još od proljeća 2017. no zbog nekog razloga misleći o njemu često ga doživljavamo kao "novog francuskog predsjednika". I nije to zbog činjenice da je sa svoje 42 godine vrlo mlad za lidera jedne velike zemlje - ispred njega po mladosti imamo još barem 10 državnih lidera kao što su katarski emir Tamim bin Hamad Al Thani (39), novozelandska premijerka Jacinda Ardern (39), sjevernokorejski predsjednik Kim Jong-un (35), dok je prvakinja ovog popisa nova finska premijerka Sanna Marin koja je tek nedavno navršila 34 godine. Razlog zašto se Macron i dalje doima "novim predsjednikom" je činjenica da se tek definira, nekako u procesu.
Prosvjednici u Parizu, 17.12.2019. (izvor: Kiran Ridley/Getty Images)
I dok doma ima puno problema - već godinu dana protiv njega traju prosvjedi Žutih prsluka, koji su ove godine malo posustali, ali su ih revitalizirale masovne demonstracije protiv Macronove mirovinske reforme - na vanjskom planu Macron je tek ove 2019. pokazao svoje prave ambicije. One su, u suštini, vrlo jednostavne i grandiozne u isto vrijeme - Emmanuel Macron volio bi biti neslužbeni lider Europe, odnosno onog što će od EU-a ostati nakon što Britanija ode. Naime, Britanija je oduvijek bila francuski rival za čelno mjesto u kontinentu, a sada mu na ruku ide i slabljenje političke moći te skorašnji odlazak njemačke kancelarke Angele Merkel dok se njena nasljednica AKK (Annegret Kramp-Karrenbauer) ne doima kao osoba koja bi mogla biti liderica njenog kalibra.

Macronovo državništvo se svakako nazire, i u pozitivnom smislu, a realno najpozitivnija uloga koju Francuska može igrati u Europi je pozicioniranje Europe u sredini, otklon od američkog utjecaja. Macron je u više navrata pokazao da je spreman povući takva pitanja. Čak izaći i relativno neokrhnut iz "ringa" s Trumpom, dok u isto vrijeme može održati konstruktivan odnos s Putinom. Njegova ambicija po pitanju izgradnje "mostova" je dobrodošla (vidi: Može li Emmanuel Macron učiniti naizgled nemoguće - zbližiti Poljsku i Rusiju?). Puno će učiniti i ako je u stanju ubrzati mirovni proces za istočnu Ukrajinu.

Onaj koji bi vodio Europu - Emmanuel Macron je ove godine imao nekoliko zanimljivih ideja, no morat će se još dokazati ukoliko želi zadobiti povjerenje kontinenta (izvor slike: Thierry Monasse/Getty Images)

Od njega se očekuje da potiče europsku neovisnost, kako od Zapada tako i od Istoka. Koliko će biti spreman i voljan to podići na veću razinu, vidjet ćemo u godini koja je pred nama. Njegova sugestija da bi Europa trebala imati svoju vojsku umjesto NATO-a (nije tajna da je NATO od početka vojna produžena ruka američke vanjske politike) je smion prijedlog, ali još je rano da sudimo što isti zapravo znači. Što želimo? Europa koja brani sebe i ne prijeti ostatku svijeta - svakako. Europa koja postaje novi hegemon u vrijeme nekakvog (eventualnog) američkog povlačenja sa scene - nikako.

S južne strane Francuske dolazimo do Katalonije ili Španjolske, ovisno koga se pita. Ta priča još definitivno nije gotova iako je od referenduma po pitanju odcjepljenja prošlo već više od dvije godine. Katalonski političari i dalje su po zatvorima u Madridu, na ulicama Barcelone i dalje je moguće vidjeti po nekoliko stotina tisuća ljudi koji marširaju za odcjepljenje njihove bogate regije. No, po potrebi isto toliko ljudi marširat će i za ostanak u sastavu kraljevine Španjolske, bez obzira što ih se možda dovezlo po tom pitanju i izvan prostora same Katalonije. Svaki separatizam da bi "prošao" mora imati bar jednog, ili nekoliko, moćnih prijatelja. Katalonija, barem u ovom trenutku, nema takvih prijatelja i dok je tako ne može se nadati promjeni postojećeg stanja.
Katalonski prosvjednici koji se zalažu za odcjepljenje blokiraju granični prijelaz između Španjolske i Francuske, 11. studeni 2019. (izvor: David Ramos/Getty Images)
Prije će to poći za rukom jednoj Škotskoj koja se već prijeti izlaskom iz Ujedinjenog Kraljevstva u slučaju Brexita (a naročito ako ne bude sporazuma o slobodnoj trgovini s EU pošto škotska ekonomija uvelike ovisi o trgovini s europskim kopnom).

Ako ste propustili:
Sukob između Varšave i Zapadne Europe postat će još intenzivniji
Na istoku Europe pak imamo EU članice koje, i dalje, sve više igraju po svome. To su prije svega Poljska i Mađarska, donekle i Češka i Slovačka. Između istoka i zapada Europske unije prijepori nastavit će se i u godini koja dolazi, no Bruxelles će morati pažljivo servirati kritike i sankcije jer pretjerani pritisak mogao bi Britaniju pretvoriti u "prvu u nizu"!

Malo još istočnije imamo Bjelorusija koja bi mogla biti vrlo zanimljiva u narednom periodu. Oko njene nedorečene sudbine debate se vode već dugo vremena. Pripada li ona ostatku Europe ili tzv. "ruskom svijetu"? Gdje ona želi biti? Točnije, gdje njen dugogodišnji predsjednik Aleksandar Lukašenko želi biti? Vremena je sve manje, a i istok i zapad sve snažnije od nje traže da se opredijeli (opširnije: Priča o europskoj zemlji "na čekanju" u centru vruće geopolitičke arene).

Ukrajina je, srećom, relativno mirna, a promjenom vlasti u Kijevu situacija se dodatno smirila. Predsjednik Volodimir Zelenski počeo je oprezno. Velikih dogovora između Kijeva i Moskve neće biti, to je jasno, no ipak se događaju pozitivne stvari, razmjene zarobljenika, pregovori u "Normandijskom formatu" (hladni, ali ih ima). Može li se Ukrajinska kriza napokon riješiti 2020. i kako? Može, ali samo kompromisnim rješenjem. Povratka na staro nema, to je svima jasno, ali isto tako nema ni puta prema radikalno "novom". Nije tajna da mnogi u Donbasu i dalje maštaju o tome da se cijela ova regija priključi Ruskoj Federaciji po uzoru na Krim, ali to će se dogoditi samo u slučaju opće eskalacije između Rusije i Zapada.
Ukrajinski zarobljenici čekaju razmjenu i prebacivanje u Kijev (izvor: Brendan Hoffman/Getty Images)
Zemlja koja je pak do prije koju godinu bila udarna tema, Grčka, sada se gotovo više ni ne spominje. Upravo u ovakvom završnom osvrtu prije nekoliko godina argumentirali smo kako će Grčka biti ili faktor većih promjena na razini Europe ili će Grci nakon intenzivne pobune protiv tzv. "Trojke", koja im je nametala velike i teško podnošljive mjere štednje, prihvatiti "novu stvarnost". Što se na kraju od ta dva scenarija ostvarilo ne treba posebno ni pojašnjavati. Gdje je ona radikalna Grčka? Tamo gdje i bila, no na njenu novu manifestaciju čekat će se možda još godinama.

Iz Europe prelazimo u Aziju. Na putu prema Dalekom istoku doći ćemo do Pakistana i Indije, vječnih rivala, a napetosti početkom ove godine ponovno su eskalirale. Do većeg sukoba ipak nije došlo, a malo tko želi vidjeti kako bi izgledao "veći sukob" između dvije nuklearne sile (o aktualnim i povijesnim prijeporima: Kompletna povijest Indijsko-pakistanskog sukoba - Borba za mitsku Kašmirsku dolinu na nuklearnoj oštrici).
Proslava Dana neovisnosti u Pakistanu (14. kolovoza), izvor fotografije: Daniel Berehulak/Getty Images
Idemo dalje na Istok. Još 2018. godine kineske vlasti konstatirale su kako predsjednik Xi Jinping može biti i "doživotni predsjednik". Postoji razlog zašto Zapadni svijet nikada nije glasno prosvjedovao protiv te odluke. Kina, za razliku od Rusije, još uvijek ima unaprijed određenu ulogu koju mora odigrati. Tako je dobar dio ove godine prošao u znaku američko-kineskih pregovora po pitanju postizanja trgovinskog sporazuma koji bi mogao transformirati globalnu ekonomiju. Pregovori pak traju u sjeni trgovinskog rata kojeg je Trumpova administracija pokrenula protiv Kine uvodeći joj oštre tarife (na koje Kina, dakako, odgovara istom mjerom).

Pred kraj ove godine pojavile su se naznake da je sporazum "blizu", brojne stvari navodno su već dogovorene. No, nisu to pregovori jednakih, to je očito. Možemo li zamisliti da SAD vodi ovakve pregovore dok recimo Peking otvoreno podupire anti-vladinu pobunu u Aljaci, Puerto Ricu, na Havajima ili negdje drugdje? Naravno da ne, no upravo to se događa samo u obrnutoj situaciji - SAD uopće ne krije da podupiru masovnu anti-vladinu pobunu u Hong Kongu koji, iako ima poseban političko-ekonomski sustav, ipak jest dio Kine.
Hong Kong 24. prosinca 2019. (izvor: Anthony Kwan/Getty Images)
Prosvjedi u Hong Kongu u više navrata prerasli su u žestoke nemire, a "prosvjednici" zapravo su se ponašali kao izgrednici kojima je u cilju koncentrično širiti kaos ovim metropolisom. Kinu se optužuje za "brutalnu represiju" nad prosvjednicima, što ne odgovara stvarnosti na terenu - kineska reakcija bila je zapravo neočekivano blaga. Dakako, ne zato što je Pekingu bitno da prosvjednici imaju svoje "pravo izražavanja", naravno da im nije bitno, bitno im je samo da prestane Trumpov trgovački rat i da se domognu tog trgovinskog sporazuma.

Ako ste propustili:
Ukrajinske bande u Hong Kongu: Desni Sektor? Azov? Stigli su najgori od najgorih...
Malo je reći da SAD na taj način ponižava Kinu, isto kao što čini kada svoje ratne brodove šalje u Tajvanski tjesnac. Isto kao što i na sve načine želi uništiti poslovanje kineskom tehnološkom gigantu, kompaniji Huawei, te je protjerati iz Europe (za sada SAD po tom pitanju i nije baš uspješan pošto je Europljane malo teže nagovoriti da odustanu od vlastitih ekonomskih interesa bez da dobiju nešto zauzvrat).

Može se zaključiti, imajući sve to u vidu, kako se Kina ponižava pred SAD-om vodeći trgovinske pregovore dok Trumpova administracija vrši pritisak. No, Kina djeluje na jednoj drugoj frekvenciji. Za Kinu su sve ovo samo kratke epizode u jednoj daleko većoj "igri". Kina "šuti i radi", gradi svoj gigantski projekt "Novog puta svile" i malo po malo priprema svijet za svoju dominaciju (vidi: Kako je Kina "u tišini" prestigla SAD i postala najveća diplomatska sila svijeta). Kada dođe ključni trenutak reći će "dosta" i onda će biti dosta. Trenutak je bitan, jer izaći s istim preuranjeno nije mudro.

Sjeverna Koreja isto vodi pregovore sa SAD-om, po pitanju potencijalne denuklearizacije Korejskog poluotoka, no za razliku od susjedne Kine prkosna Sjeverna Koreja nema "dlake na jeziku". Ona je ta koja daje ultimatume SAD-u i odbija se podrediti. Iskustva drugih zemalja koje su pristale na normalizaciju odnosa sa SAD-om nakon dužeg neprijateljstva uče je da je to možda samo trik, kao što se dogodilo s Libijom i Gaddafijem.
Sjeverna Koreja je spremna na pregovore sa SAD-om, ali ne i pokoravanje SAD-u (na slici: Donald Trump i Kim Jong Un 30. lipnja 2019. na granici između Južne i Sjeverne Koreje / izvor fotografije: Dong-A Ilbo via Getty Images/Getty Images)
Prošlo je već skoro 9 godina otkako se Libija našla na meti NATO agresije. Ove godine, poput uspomene na te teške dane pojavio se glasnogovornik pokojnog predsjednika Muammara Gaddafija, Moussa Ibrahim, dajući svijetu do znanja da žar "zelenog otpora" nikada nije posve nestao, no sada, gotovo desetljeće nakon, ipak postoji tek kao uspomena na jedan pokret, jednu zemlju koja je, uz sve svoje mane i propuste, bila u stanju desetljećima prkositi neo-kolonijalističkim pretenzijama. Trenutak nepažnje, izdaje i naivnosti i sve je bilo gotovo - Muammar Gaddafi ubijen je na krajnje okrutan način, a Libija se od tih dana nikada nije oporavila.

Ako ste propustili:
Nakon 8 godina Gaddafijev glasnogovornik Moussa Ibrahim otkriva zašto je ubijen libijski lider: "Valuta od 4,000 tona zlata, Centralna banka Afrike, afrička vojska - Gaddafi je imao konkretan plan kako slomiti imperijalizam i ujediniti kontinent"
Danas, na pragu 20-ih, ponovno se razbuktava Libijska kriza koja nikada nije ni prestala. I dalje imamo islamiste u Tripoliju, ali kao kontra snaga njima formirana je "sekularnija" libijska istočna vojska koju predvodi enigmatični Khalifa Haftar. Ambiciozna Turska, koju smo već ranije spomenuli, ima namjeru već po početku nove godine u Libiju poslati svoju vojsku, stavljajući u prve redove vjerojatno sirijske militante kojih imaju, očito, na pretek. Puno je aktera upleteno u pozadini koji bi mogli otkriti se i na glavnoj "pozornici" kada je riječ o Libiji - Egipat, Rusija,SAD...
Militanti koji su uz pomoć NATO vojne potpore zauzeli glavni grad Libije, Tripoli, 2011. godine kontroliraju ga i danas (izvor fotografije: John Moore/Getty Images)
Pod Libijom se i dalje nalaze ogromna naftna bogatstva i sada kada je jednom "otvorena" NATO-ovim bombardiranjem 2011., borba za njene resurse će se nastaviti u nedogled. To su ti "beskonačni ratovi" koje je u više navrata spominjao upravo američki predsjednik Donald Trump (no od njegovih obećanja da će zaustaviti iste nije ostalo ništa).

A kada govorimo o beskonačnim sukobima najtužnija sudbina svakako je ona iračka. Ta zemlja ponovno vrije i krvari, poput Möbiusove trake koja se beskonačno vrti u krug. Tek što se Irak oslobodio od ISIL-a koji je poharao velike dijelove zemlje, buknule su najveće anti-vladine demonstracije još od pada Saddama Husseina 2003. godine. I dalje se tvrdi kako je u prosvjedima, koji su buknuli 1. listopada ove godine, ubijeno "oko 450 ljudi", no stvarna brojka vjerojatno je i puno veća.
Anti-vladini prosvjedi u Iraku, Bagdad, 24. studeni 2019. (izvor: Erin Trieb/Getty Images)
Irak je pak dio vruće jeseni koja je ove godine pogodila razne dijelove svijeta. Veliki anti-vladini prosvjedi buknuli su i u Libanonu, ponovno u Egiptu, ali i u nekoliko zemalja Latinske Amerike - u Čileu, Kolumbiji... Iako na drugim dijelovima svijeta zajedničko svim ovim prosvjedima bilo je nešto što se već dugo nije viđalo - zahtjev prosvjednika za odlaskom kompletne političke elite, bilo na vlasti, bilo u opoziciji. Štoviše, ovi prosvjedi su možda i najvažniji događaj ove godine, a u vodećim medijima spominjalo ih se tek povremeno i to na marginama. Jasno je i zašto - zato što se takvog gnjeva "odozdo" boji doslovno svaka vlast na svijetu, bez iznimke, i nikome nije u interesu davati mu publicitet!

Ako ste propustili:
Zašto Čile nije udarna vijest diljem svijeta? Zato jer ovo nisu obični masovni prosvjedi, ovo je pred-revolucionarno stanje: Analiza eksplozije gnjeva i zašto ista već sutra može buknuti bilo gdje u svijetu
Dakako, veliki narodni prosvjedi gdje je pokretač gnjev i želja za potpunom promjenom mogu u svom autentičnom obliku trajati vrlo kratko. Čim se isti pojave postaju metom subverzije koja obično i biva uspješna. Što će biti s istima, tek će se vidjeti, no iako se čini da je vrhunac već za nama, to je kriva percepcija koja proizlazi upravo iz pomanjkanja medijske popraćenosti istih na globalnoj razini.
Anti-vladini prosvjedi u Čileu, 27. prosinca 2019. (izvor: Marcelo Hernandez/Getty Images)
U tom kaosu koji se brzo širio i u Latinskoj Americi "pao" je dugogodišnji bolivijski predsjednik Evo Morales. Djelomično je i sam kriv za takav po Boliviju vrlo loš ishod. Predsjednički izbori u kojima je proglasio pobjedu su svakako bili "sumnjivi". No, tragedija tog njegovog rušenja s vlasti, kao i u nekim drugim slučajevima, je u tome što se tada stvari okreću za 180 stupnjeva. Nakon što je Morales bio prisiljen pobjeći iz zemlje kontrolu je preuzela desničarska garnitura koja ima ambiciju emulirati sistem kakvog u Brazilu gradi Jair Bolsonaro.

Kad god padne neki ljevičarski lider Latinske Amerike angažman SAD-a nije daleko. No, čini se da im je u ovom slučaju, ako su imali neke veze s istim, Bolivija došla tek kao "utješna nagrada". Naime, od početka godine Trumpova administracija se žestoko angažirala oko toga da provedu "smjenu režima" u Venezueli, odnosno da sruše Nicolasa Madura s vlasti. Po tom pitanju čak su mu već pronašli i zamjenu - mladog lidera opozicije Juana Guaida te ga proglasili "legitimnim predsjednikom".
Bolivijski predsjednik Evo Morales je srušen, ali se ne predaje - već je najavio svoj povratak u Boliviju (slika: za Božić u Buenos Airesu s bolivijskom dijasporom, 25.12.2019. / izvor fotografije: Marcos Brindicci/Getty Images)
Komentirajući ranije sraz između Kine i SAD-a spomenuli smo kako nije mudro preuranjeno povlačiti ključne poteze i davati velike izjave. Upravo to je u Venezueli napravio SAD. Igrali su na kartu Juana Guaida i izgubili. Nedugo zatim Trump je "najurio" svog militarističkog savjetnika za nacionalnu sigurnost, Johna Boltona. Pritisci na Venezuelu će se nastaviti, kao i novi pritisci na Kubu, no ideja da će Juan Guaido ući u predsjedničku palaču Miraflores u Caracasu - to neće proći.

Ako ste propustili:
Bye, bye Guaido: Odabranik ujaka Sama je završena priča, ali projekt podređivanja Venezuele se nastavlja
Nominalno ljevičarske vlasti imamo i u Meksiku (Lopez Obrador na funkciji je predsjednika od prosinca 2018. godine), a ove godine peronisti su se vratili na vlast u Argentini - no, oni nisu netko tko bi smetao SAD-u do te mjere da se upušta u smjene režima, dok surađuju, primjerice Argentina s MMF-om, odmazde i pritisaka neće biti, bar ne previše.

Kada pak govorimo o anti-vladinim prosvjedima, nešto žestoko i čudno dogodilo se u Iranu ove jeseni. Nagli anti-vladini prosvjedi buknuli su sredinom studenog. Izgledalo je kao da je riječ o tipičnim anti-vladinim prosvjedima, u iranskom slučaju potaknutima povećanjem cijene goriva. No, prosvjedi su odmah prerasli u sukobe. Što se točno dogodilo čak ni ne znamo jer je Iran odmah prekinuo pristup Internetu i informacije iz te zemlje teško su se probijale. Puno je zgrada zapaljeno, a ubijene su navodno stotine prosvjednika. Iranske vlasti tvrde kako je pobuna bila "inscenirana izvana", no teško je vjerovati da je nešto takve magnitude, i tako brzo, moglo biti potaknuto samo od strane iranskih neprijatelja. Da je interna situacija u Iranu napeta jasno je već duže vrijeme, no da je napeta do ove mjere ipak se nije očekivalo.
Veliki prosvjedi u Iranu naglo su buknuli sredinom studenog 2019. godine te su podjednako naglo i prestali (odnosno bili ugušeni), no podrhtavanja se i dalje osjećaju (slika: John Moore/Getty Images)
Ako ste propustili:
Analiza uzroka i posljedica: Nagla eskalacija nemira diljem Irana - je li ovaj put "taj put"?
Naime, ovu godinu također će obilježiti i veliko jačanje američkog pritiska na Iran u vidu ekonomskih i drugih sankcija. Trumpova administracija žestoko cilja iranski naftni sektor te vlastima u Teheranu poručuju da, ako žele normalizaciju situacije, morat će ispuniti nekoliko uvjeta, a oni uključuju odustajanje od balističkog raketnog programa te povlačenje snaga iz regije (naročito Sirije). Iran pak, koji sam svoju ekonomiju naziva "ekonomija otpora", nipošto ne planira popustiti pred američkim pritiscima te na razne načine daju do znanja da će pritisci propasti.

Ako ste propustili:
Gorjet će naftovodi, rušit se tornjevi od stakla: Kako su izveli napad? Jemenska strana priče je priča o borbi za slobodu i neumornom vojnom usavršavanju
Sredinom rujna ove godine netko je izveo ogroman napad dronovima i krstarećim raketama na saudijska naftna polja na istoku zemlje. Tko je izveo napad? Iran je u više navrata zaprijetio da ako se njima onemogući izvoz nafte onda će to oni učiniti i drugim rivalima (a nema većeg rivala u Perzijskom zaljevu od Irana i Saudijske Arabije). Odgovornost za veliki napad preuzeli su jemenski Houthi pobunjenici, ali SAD i Saudijska Arabija tvrde kako je napad izveo Iran. Možda je, možda nije, a možda zaista i jesu Houthiji, ali uz "iransku pomoć". Činjenica jest da žilavi Houhiji postaju sve snažniji protivnik saudijskoj agresiji te sada već redovno izvode napade raketama i dronovima na saudijske vojne baze unutar saudijskog teritorija - nešto što bi bilo nezamislivo prije nekoliko godina kada su bili gotovo bespomoćna meta saudijskim zračnim snagama. Podsjetimo, Rat u Jemenu isto već dugo traje, gotovo 5 godina (od ožujka 2015. godine).
Glavni grad Jemena, Sanaa, prije izbijanja rata (fotografija iz 2010. godine, izvor: Brent Stirton/Reportage by Getty Images)
No, i Jemen se uvelike tretira kao produžetak sukoba između Irana i njegovih neprijatelja na čijem čelu je SAD sa svojim bliskoistočnim saveznicima, Saudijskom Arabijom i Izraelom. Taj pak primarni sukob vodi se svakako i na prostoru Iraka, Sirije, djelomično i Libanona, ali i Pojasa Gaze. Izrael, koji gotovo redovno razmjenjuje napade s Pojasom Gaze (pri čemu su izraelski napadi uvijek daleko pogubniji), vjeruje kako je Iran duboko infilitriran i tamo te kako podupiru i Hamas, ali i militantnu skupinu Islamski džihad (koja sve češće izvodi napade na Izrael).

Koliko je pak Izrael izveo napada na Siriju, to više nitko ni ne broji. Jedina konstanta koja je ostala kroz sve ove godine je ta da je Izrael jedina zemlja na svijetu koja može izvoditi napade na drugu zemlju bez ikakve međunarodne primjedbe (izuzev Irana, same Sirije i libanonskog Hezbollaha). Tijekom prethodnog vikenda SAD je izveo zračne napade u Iraku i Siriji protiv pro-iranske paramilitarne skupine te je zbog toga oštro kritiziran od strane više zemalja, a američki državni tajnik Mike Pompeo morao je čak nazvati UN generalnog tajnika da mu "pojasni" zašto je SAD izveo te napade. Izrael to ne mora - Izrael po želji pokreće napade u Siriji i jutro nakon može očekivati da će sve velike sile, a to uključuje i Rusiju, šutjeti o tome.

Na internom planu Izrael prolazi kroz popriličnu političku krizu, no premijer Benjamin Netanyahu iznova se potvrđuje kao politički mačak s najmanje 9 života. Novi izraelski parlamentarni izbori održat će se 2. ožujka 2020. te će biti već treći u svega godinu dana.
Desničarski izraelski premijer Benjamin Netanyahu i dalje je na vlasti unatoč brojnim korupcijskim aferama, može li osvojiti i izbore u ožujku 2020? (slika: Netanyahu najavljuje aneksiju Jordanske doline u okupiranoj Zapadnoj obali "ukoliko pobijedi na izborima" / izvor fotografije: Amir Levy/Getty Images)
Spomenuta Rusija ovih dana u svoju vojnu službu stavlja nova naoružanja koja uključuju navodno "nezaustavljivu" novu raketu Avangard. Čini se kako se ruska vanjska politika poprilično svodi na modernizaciju njenih vojnih opcija. Što zbog prodaje istih (prodaja S-400 protuzračnog sustava digla je "veliku frku" i ubrzala srozavanje između Ankare i Washingtona, do koje mjere tek ćemo saznati jer SAD i dalje prijeti sankcijama Turskoj ukoliko se ne "riješe" tog sustava), što zbog vlastite obrane. Naime, priča koja je bila aktualna kroz sve "10-e" koje sada završavaju, aktualna je i danas - američki proturaketni štit na prostoru istočne Europe i dalje je nešto što u ruskom vrhu izaziva veliku nervozu, baš kao i jačanje američke vojne prisutnosti u blizini njenih granica.

Još u ožujku 2018. godine ruski predsjednik Vladimir Putin, predstavljajući nova ruska naoružanja (uključujući i spomenute Avangard rakete), poručio je: "Niste nas slušali, sada ćete nas slušati!". Rusija se ufa kako je upravo njen vojni arsenal glavni, možda i jedini čuvar njenog suvereniteta. No, koliko god da se ona osjeća ugroženo primicanjem američke vojske njenim granicama, tu ugrozu - stvarnu ili percipiranu - osjećaju i njeni prvi susjedi. NATO članice poput Poljske i baltičkih zemalja (naročito Estonije) neprestano traže dodatne i dodatne američke trupe vjerujući pak kako je to jedino što ih čuva od "ruske agresije".
Vladimir Putin i ruski vojni vrh za vrijeme ceremonije odavanja počasti sovjetskim vojnicima koji su poginuli braneći SSSR od nacističke Njemačke (22. lipnja 2019. / izvor: kremlin.ru)

U širem kontekstu, "novi Hladni rat" definitivno traje, a američki pritisci na Rusiju pojačavaju se cijelo vrijeme. Trenutačno je Washington fiksiran na ideju zaustavljanja dva velika ruska plinova - Sjeverni tok 2 i Turski tok. Tu je već i "redovno" pojačanje sankcija i dodatno srozavanje odnosa između Moskve i Washingtona.

Ako ste propustili:
Sjeverni tok 2, "pokretačka snaga ruske agresije", mora biti zaustavljen: Dok se postavljaju zadnji kilometri SAD usvaja zakon o uvođenju sankcija europskim kompanijama
Ruskom vrhu bi do sada trebalo biti jasno da ne mogu uspostaviti "partnerske odnose" sa SAD-om, koliko god oni to željeli, te se umjesto toga moraju fokusirati na Europu, konkretno jačanju stabilnosti u svom susjedstvu gdje su neke zemlje otvoreno antagonistički nastrojene protiv Rusije.

Malo je reći da na istoku Europe nema međusobnog povjerenja. Nije teško razumijeti ni jedne ni druge, naročito imajući povijesne okolnosti u vidu. No, umjesto da se Rusi toliko fokusiraju na nova naoružanja, a njihovi susjedi na maksimalno "dovlačenje" američke vojske, možda bi bilo bolje i jednima i drugima da malo više upregnu diplomaciju. Daljnjem slanju američke vojske u istočnu Europu sad se već protivi i američki predsjednik Donald Trump.

Ako ste propustili:
Opoziv Trumpa kao uvod u godinu američke transformacije: Ako preživi Senat, mora to biti Pirova pobjeda - ako bude državni udar, zemlju preuzima "džoker"
Kakvu je pak on imao godinu? Poprilično stresnu. Bez obzira što mislili o Trumpu, činjenica je da je teško se sjetiti je li ijedan američki predsjednik bio izložen tolikom pritisku od strane tolikih internih aktera - ne govorimo tu samo o očekivanim rivalima, Demokratskoj stranci, govorimo o cijelom sustavu koji se odmah ujedinjuje ukoliko Trump kaže, ironije li, čak i nešto pozitivno i pametno. Recimo kada je ovo godine, još jednom, pozvao na povlačenje vojske iz Sirije bio je napadnut sa svih strana.

Priča, zapravo teorija zavjere, o tome da je Trump "postavljen na vlast" od strane Rusije i Putina napokon je splasnula ove godine nakon tri godine neprestanog ponavljanja. Robert Mueller objavio je svoju istragu i, kako se moglo i očekivati, nije pronašao ništa. No, odmah nakon toga krenuo je novi val napada na Trumpa, sada na temelju još donekle konkretnijih, ali svejedno vrlo tankih optužbi. Naime, Demokratska stranka pokrenula je protiv njega proces opoziva zbog navodnog njegovog vršenja pritiska na ukrajinskog predsjednika Zelenskog ne bi li mu ovaj pomogao u diskreditaciji vodećeg kandidata Demokratske stranke u predsjedničkoj utrci, Joea Bidena.

Ako ste propustili:
Kompletan Trump-Zelenski transkript i analiza istog: Ovaj dokument umjesto Trumpa možda ruši američku demokraciju, a usput potvrđuje i tragičnu marionetsku sudbinu Ukrajine
Transkript telefonskog razgovora između Trumpa i Zelenskog otkriva kako je Trump ukrajinskom predsjedniku sugerirao da bi trebalo istražiti poslove Bidenovog sina, Huntera Bidena, u Ukrajini. Naime, Hunter Biden se ubacio u naftni biznis tamo dok je njegov otac bio američki potpredsjednik. Da se nekakvi mutni poslovi tamo kriju i više je nego očito, no ako je ovo sve što su Demokrati imali protiv Trumpa, to je vrlo "mršavo". Dakako, riječ je o dvostrukoj operaciji - s jedne strane vrši se postupak protiv Trumpa (koji ne može proći zbog činjenice da bi za opoziv trebalo glasati dvije trećine Senata u kojem većinu imaju Trumpovi Republikanci), a s druge strane nastoji se "oprati" reputacija Joea Bidena.
Nancy Pelosi, liderica Demokrata u donjem domu američkog Kongresa ključna je osoba u pokretanju procesa opoziva Donalda Trumpa (12. prosinca 2019. / izvor fotografije: Drew Angerer/GettyImages)
Od početka je jasno da Demokrati ulaze u velik rizik pokrećući takav proces pred izbornu godinu (američki predsjednički izbori održat će se 3. studenog 2020. godine). U želji da ga sruše možda će Trumpu "na pladnju" predati novi mandat jer ako do izbora dođe, odnosno ako na neki način ne sruše Trumpa prije toga (neki smatraju da bi on mogao podnijeti ostavku), Demokrati zapravo nemaju nekog jakog kandidata kao što je primjerice bio Barack Obama, pa čak i Hillary Clinton. Tko će biti demokratski kandidat tek ćemo saznati u prvoj polovici 2020. godine. Joe Biden ima najveće šanse, no za vratom mu "pušu" progresivni kandidati kao što su Bernie Sanders i Elizabeth Warren. Krajnje nekonvencionalna kandidatkinja, Tulsi Gabbard, nudi radikalno drugačiju vanjsku politiku, ali gotovo je nemoguće da bi Demokratska stranka dozvolila njenu kandidaturu (opširnije o njoj: Anti-imperijalizam s glavne pozornice - Predsjednička kandidatkinja Gabbard usudi se reći ono što se mnogi u SAD-u ne usude ni pomisliti). Sve u svemu, 2020. godina bit će u znaku američkih predsjedničkih izbora, a kampanja je već itekako počela, zapravo mogli bismo reći da je počela već ulaskom Donalda Trumpa u Bijelu kuću 2016. godine.

S afričkog kontinenta spomenuli smo samo Libiju, no puno toga dogodilo se u Africi tijekom 2019. godine. Zbog najčešćeg fokusa međunarodnih zbivanja na Bliski istok, neke vijesti iz Afrike brzo padaju u zaborav, primjerice ona o slanju američke vojske u Gabon. Bivši predsjednik Obale Bjelokosti, Laurent Gbagbo, oslobođen je nakon suđenja za ratne zločine u Haagu - no, pošto još traje žalbeni postupak, Gbagbou nije dozvoljen povratak u Obalu Bjelokosti. Podsjetimo, francuske trupe sudjelovale su u uhićenju Gbagboa 2011. godine. Tada je prebačen iz predsjedničkog bunkera u Haag te je tamo u pritvoru proveo sve ove godine.
Bivši francuski predsjednik Jacques Chirac (preminuo je 26. rujna ove godine) i bivši predsjednik Obale Bjelokosti, Laurent Gbagbo, 2003. godine u Parizu (izvor fotografije: Pascal Le Segretain/Getty Images).
Nakon 20 godina na vlasti ove godine ostavku je napokon podnio i alžirski predsjednik Abdelaziz Bouteflika, iako je već godinama jasno da nije bio u stanju vladati, no ni sada nije otišao bez velikih anti-vladinih demonstracija. Kojim putem će nastaviti Alžir, važna i naftom bogata zemlja sjeverne Afrike, trebalo bi se iskristalizirati tijekom 2020. godine.

Ove godine u 95. godini života preminuo je Robert Mugabe, dugogodišnji predsjednik Zimbabvea koji je srušen s vlasti u vojnom udaru 2017. godine. Zapadni tisak uvelike je popratio njegovu smrt kao konačni odlazak jednog diktatora, no mišljenje o njemu poprilično je drugačije u samoj Africi (vidi: Sjećanje na Roberta Mugabea od strane afričkih lidera vrlo je drugačije od predstavnika bivših kolonijalista i imperijalnih eksploatatora Afrike).
Mural podignut Robertu Mugabeu (preminuo je 6. rujna ove godine) u Mbareu, predgrađu Hararea, glavnog grada Zimbabvea (izvor fotografije: Tafadzwa Ufumeli/Getty Images)
Kako se i očekivalo, jedan od važnijih faktora razvoja u Africi postaje Kina koja je do sada uvelike investirala samo u infrastrukturne i industrijske sektore, ali sada sve više investira i u afričku tehnologiju što dovodi i do pojave prvih afričkih uspješnih tehnoloških start-up kompanija (naročito na zapadu Afrike gdje je i najmnogoljudnija afrička zemlja, Nigerija).

Nažalost, Africi ne nedostaje i tragedija, a uz već poznate točke nestabilnosti kao što su Libija, Somalija, Mali, od ove godine sve češće terorističke napade imamo i u Burkini Faso koja je dugi niz godina bila mirna oaza u nemirnom susjedstvu. Nekoć simbol borbe protiv kolonijalizma za vrijeme vladavine predsjednika Thomasa Sankare (vidi: Sjećanje na godine kada je Thomas Sankara bio simbol borbe za cijeli potlačeni kontinent i možda najbolji predsjednik kojeg je Afrika ikad imala), Burkina Faso, naročito njen sjeverni dio, poprište je sve većih napada islamističkih terorista koji prodiru iz Malija i Nigera.

Na kraju "obilaska" karte svijeta vraćamo se doma. Nažalost, taman kada smo pomislili da ćemo možda zatvoriti ovu rubriku uz tek kraći osvrt i optimističnu "sve je relativno mirno na Balkanu" poruku, tek se neke zemlje drugačije zovu (u veljači 2019. Makedonija službeno je promijenila ime zemlje u Sjeverna Makedonija) - dogodila se eskalacija napetosti u Crnoj Gori zbog zakona o crkvenoj imovini. Sam spor, kako smo i naveli u nedavnom tekstu (vidi: Što se to zapravo događa u Crnoj Gori i zašto je ova eskalacija opasna za cijeli Balkan?), ima sva obilježja geopolitičkog prijepora između Srbije i Crne Gore, no nesreća ovih prostora je i dalje u tome što mnogi situacije percipiraju onakvima kakvima ih se inicijalno prikazuje. To vrijedi za sve prijepore, a najviše kada je religija motiv. Zgražamo se nad religijskim nasiljem kojem svjedočimo u sukobu sekti na prostoru Bliskog istoka, u Africi, "nije nam jasno" zašto nikada nema sklada u jednom Bejrutu, zaboravljajući na trenutak pritom da su nam takve napetosti daleko bliže no što mislimo. Demonstracije u Podgorici i Beogradu gorak su podsjetnik da se neke teme poput religije još uvijek mogu odlično eksploatirati u političke i geopolitičke svrhe.

Istaknuti američki diplomat Richard Holbrooke koji je za vrijeme rata u BiH 90-ih godina bio posrednik među sukobljenim stranama s ciljem potpisivanja mirovnog sporazuma u Daytonu, u jednom intervjuu, po sjećanju, ispričao je kako je imao sastanke s više visokih predstavnika sukobljenih strana te kako se gotovo uvijek ponavljalo jedno te isto. Ovi bi mu, s velikim entuzijazmom krenuli pričati o povijesti, uzrocima, raskolima, netrpeljivostima koje su sezale stoljećima unatrag... dok on sam nije jednom od njih uzviknuo "Dosta! Te vaše priče nas niti najmanje ne zanimju!".
Britanski princ Charles kod crnogorskog predsjednika Mile Đukanovića u Podgorici 2016. godine (izvor fotografije: Stillwell - Pool/Getty Images)
To je nešto oko čega bi se trebalo zamisliti. Nema ničeg lošeg u poznavanju povijesti, u ponosu da imamo povijest, dugačku i svakakvu, ali ono što je u ovoj priči bitno je da reakciju Richarda Holbrookea možemo shvatiti metaforu za ostatak svijeta koji promatra sukob izvana. Ne samo s manjkom interesa već i na jedan pomalo superioran i podrugljiv način, u stilu "čime se vi bavite, nije ni čudo da vam se događa što vam se događa". I bio bi Holbrooke u pravu da je situaciju takvom okarakterizirao.

Nekoliko ozlijeđenih pripadnika policije u Podgorici svakako se ne mogu mjeriti sa strahotom ratova na prostoru bivše SFRJ, ali treba ih uzeti kao veliko upozorenje. Prošlost koja ne dozvoljava budućnost je nešto najgore što nam se može dogoditi. Takve prošlosti, ako je potrebno, bolje je i ne sjećati se!

Što se Hrvatske tiče, tu su se nedavno održali predsjednički izbori koji su, kako se i očekivalo, išli u drugi krug. Za nekoliko dana slijedi nastavak - drugi krug glasanja održava se već 5. siječnja. Oko drugog kruga entuzijastični su vjerojatno tek članovi stranaka iz koje dolaze kandidati - HDZ-a (Kolinda Grabar Kitarović) i SDP (Zoran Milanović). Ovaj sraz aktualne predsjednice i bivšeg predsjednika najpredvidljiviji je u povijesti moderne Hrvatske. Ne zato što možemo sa sigurnošću reći tko će pobijediti, već zbog činjenice da tko god pobijedi politika će ostati ista, skoro pa identična. Razlike između ovo dvoje kandidata minimalne su, a ako pritom uzmemo da predsjednik zemlje ima poprilično ograničenu funkciju, razlike gotovo da i ne postoje.

No, ako je već moralo doći do drugog kruga, bolje da funkcija predsjednika ostaje u rukama predvidljivih političkih opcija nego da ide u ruke nekakvih novopečenih političara s afinitetom prema crnim košuljama. Hrvatska time dobiva još eventualno 5 godina (ako i toliko) "počeka" pred puzajućim frakcijama neo-fašizma u pohodu na Pantovčak.

Važniji događaj ove godine bio je i veliki štrajk radnika u obrazovnom sektoru koji je, kako se i očekivalo, završio anti-klimaktički kada se sindikalno vodstvo nagodilo s vlastima zaboravivši pritom brzo na demokraciju (referendume vlastitom članstvu po pitanju prihvaćanja ili ne prihvaćanja nagodbenih ponuda) koju su do jučer propagirali.

Što se tiče egzodusa zaposlenika, naročito mladih ljudi, on možda i jest nešto manji u Hrvatskoj nego prethodne godine, ali se i dalje osjeća. U Sloveniji se događa nešto slično - imamo domaće slovenske kompanije koje ciljano šalju slovenske radnike u EU zemlje po potrebi, za manju plaću dakako. Taj eksport jeftinije radne snage eksploatacija je i domaćih i stranih radnika kojima se plaće smanjuju zbog "dampinga". No, to je također i suština priče i velike "brige" za imigrante koji dolaze u EU izvan Europe. Sve se svodi na jeftiniju radnu snagu i zadovoljenje potreba tržišta rada - naročito njemačkog koje ovih dana ponovno "paničari" da mu nedostaje radnika pa se i medijske snage ponovno uprežu u propagaciju priča o tome kako vani teku "med i mlijeko".

Jedna bitna tema ove godine je ona nadnacionalna, a tiče se pitanja klimatskih promjena. Da, to je bitna tema već veći broj godina, ali istu je ove godine nedvojbeno u krupni plan stavila mlada švedska aktivistica Greta Thunberg (opširnije o njenom djelovanju: Greta Thunberg je u pravu! Kako se usuđuju?! Ali istina je još i neugodnija - kada pak to uvidi, njen pristup globalnim pozornicama će se odmah zatvoriti). Spasiti planetu, jedinu koju imamo, je smion čin, a natjerati vrstu koja je njome zadominirala, homo sapiensa, da obrati pozornost ponekad iziskuje i radikalne mjere. Reći da čovjek svojim djelovanjem ne pridonosi zagađenju svijeta može reći samo krajnji "kontraš" - ne trebamo ni gledati na makro razini, dovoljno je vidjeti s kojim nemarom se pojedinci ponašaju prema rijekama, morima, šumama, koristeći ono najljepše što imamo kao odlagališta za svoje smeće. Rekavši to, nema sumnje da je i spašavanje planete, bilo od klimatskih promjena ili nečeg trećeg, "veliki biznis" koji postaje sve veći i veći - a kada je nešto u interesu biznisa priča se može brzo odmaknuti od objektivnosti. U svakom slučaju, klimatske promjene bit će velika tema 2020. godine, a od svega toga možda će najveći profit imati akter koji ne pada prvi na pamet - Kina (vidi: Zašto su ekološki osviještene stranke ostvarile tako dobar rezultat na EU izborima i zbog čega se sada tome raduje Kina?).

Ponovno ulazimo u "burne dvadesete" (eng. "Roaring Twenties") kako su ih prošlog stoljeća zvali u SAD-u u periodu blagostanja. Zbog prodora jazz glazbe i plesa često se 20-e godine 20. stoljeća nazivalo i "doba jazza". Pošto je dobar jazz strast koju dijelim s još nekoliko kolega, iskoristit ću ovu priliku da u svoje i ime cijele redakcije ovim putem svim našim čitateljima čestitam Novu i poželim uspješnu 2020. godinu - neka nam 20-e svima budu doba s više plesa, radosti i mira!

Autori fotografija na naslovnici: (u smjeru kazaljke na satu, od gore lijevo - distributer svih fotografija je Getty Images/Guliver Image, osim prve - kremlin.ru): Mark Wilson, Marco Di Lauro, Geoff Pugh - WPA Pool, Kiran Ridley, Thierry Monasse, David Ramos, Brendan Hoffman, Daniel Berehulak, Anthony Kwan, Erin Trieb, John Moore, Amir Levy, Burak Kara, Tafadzwa Ufumeli

Komentari

(8):
» Objavi komentar
Napomena: komentari čitatelja ne predstavljaju ni na bilo koji način stav uredništva portala advance.hr. Za sadržaj i točnost komentara čitatelja ne odgovaramo. Sadržaj se periodično pregledava i neprikladni komentari se uklanjaju. Advance.hr zadržava pravo brisanja komentara, kao i blokiranja korisničkog imena bez najave i bez objašnjenja.

Uvjeti komentiranja: Poštovani, pri objavi komentara molimo za kulturno izražavanje. Administrator će izbrisati sve komentare koji na bilo koji način vrijeđaju druge ili svojim sadržajem nisu na adekvatnom mjestu.
Sortiranje: | Prikaz:
  1. +13
    zec
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    22:44 | 1.01.2020.
    Sve najjj... mnogo zdravlja, sreće, uspjeha .. u novoj 2020-oj, iskreno, od srca vam želim.
    Prikaži cijeli komentar
  2. +23
    epiktet
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    10:05 | 1.01.2020.
    Sretna svima Nova godina.
    Prikaži cijeli komentar
  3. +29
    Bojke
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    09:37 | 1.01.2020.
    Svim kolegama komentatorima i Uredništvu Advancea,želim sretnu i uspješnu Novu godinu,uz želju da se sljedećih godina i desetljeća svi međusobno pratimo i komentiramo na Advanceu.
    Prikaži cijeli komentar
  4. +30
    Camus92
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    03:23 | 1.01.2020.
    Eto proslo 10 burnih godina, ali ceka nas jos 10 burnih godina. Zelim i Advance redakciju Sretnu 2020 :)
    Prikaži cijeli komentar
  5. +39
    Majk Majers
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    21:40 | 31.12.2019.
    Nek i ove 20-e budu u ritmu jazza. Sve najbolje svima u novoj...
    Prikaži cijeli komentar
  6. +28
    t0mekk
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    21:34 | 31.12.2019.
    Ovo smo pregurali. Ajmo dalje.
    Prikaži cijeli komentar
  7. +46
    radnik
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    19:30 | 31.12.2019.
    Dragi naš Advance...Uredništvu želim da nastavi istim putem i u novim 20-tima... a pojedinačno svima u ekipi... kao i svim mojim kolegama komentatorima... puno zdravlja, veselja...plesa i radosti...i mira kod nas i u svijetu...želimo od srca ja i moja radnička obitelj :-)
    Prikaži cijeli komentar
  8. +13
    april2
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    19:29 | 31.12.2019.
    nemamo sigurnu pretplatu za te "burne 20-te" ...
    takve nema ...
    i briga nas ...
    sretno svima ...
    Prikaži cijeli komentar
Želite ostaviti komentar? Postanite advance pretplatnik.