Zalaže li se Europa za Palestinsku državnost ili Palestinsku predaju?

Od svog osnutka 1948. godine, Izrael nikada nije djelovao unutar fiksnih granica. Ekspanzija je oduvijek bila njihova doktrina – ne ograničena zakonom, već pokretana silom i podržana nepokolebljivom zapadnom podrškom. Izrael je odbijao definirati svoje granice gotovo osam desetljeća jer je sam njihov identitet ukorijenjen u kolonijalnoj ambiciji koja nikada nije uistinu završila.

Od Nakbe (katastrofe) do Nakse (neuspjeha), od teritorijalnih invazija do aneksije Jeruzalema, Golanske visoravni i Zapadne obale, okupacijska država nastavila je preoblikovati svoje granice prema moći, a ne legitimnosti. Ovaj ekspanzionistički projekt samo je ojačao s porastom mesijansko-nacionalističke struje unutar Izraela, koja potpunu kontrolu nad "Velikim Izraelom" vidi kao povijesno pravo koje se ne može kompromitirati.

Danas, 77 godina od Nakbe, Izrael je napredovao do faze ekspanzije punom parom – progoni Palestince, uništava cijele gradove i sela, utvrđuje ilegalna židovska naselja i provodi 'apartheid'. Ipak, paradoksalno, europske države poput Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva pripremaju se priznati „Palestinsku državu“ upravo kada je palestinska politička geografija najfragmentiranija i kada je cionistički projekt najagresivniji. Što to priznanje zapravo znači? Je li to strateško postignuće za Palestince ili diplomatska smicalica koja predaju preimenuje u uspjeh?

Država bez granica, projekt bez ograničenja