"Wahltag ist Zahltag" ili kako je crveno-zeleni potop zasluženo stigao: Njemačka je u velikim političkim promjenama zahvaljujući establišmentu koji je zanemarivao građane i nema namjeru prestati

Zadnjih dana fokusirali smo se na Francusku jer potez njihovog predsjednika Emmanuela Macrona nakon teškog poraza na EU izborima, raspisivanje prijevremenih parlamentarnih izbora, svakako je najdirektnija i najdramatičnija posljedica značajnog zaokreta prema desnici. I dok se Francuska sprema na politički okršaj kakav se već dugo ne pamti (Macron zbija redove dok postoji mogućnost da bi Republikanci mogli ući u savez s Marine le Pen, iako su do nedavno to kategorički odbacivali), vrijeme je da se posvetimo drugoj velikoj priči koja je dobila svoj epilog u nedjelju - onoj njemačkoj.

U Njemačkoj postoji poslovica "Wahltag ist Zahltag", u slobodnom prijevodu - "Dan izbora je dan naplate". I zaista jest. Njemački birači oštro su kaznili vladajuću koaliciju pokazavši do koje mjere ne samo da se ne slažu s načinom na koji vode zemlju već i koliko duboko iritiraju politike koje zastupaju. Jer da su nezadovoljni samo s praktičnim potezima glasovi bi se po već dobro uhodanoj izbornoj rutini samo zavrtjeli prema drugoj strani centra, dugo godina vladajućim demokršćanima, odnosno stranci CDU, desnom centru. No, to se nije dogodilo. Birači su otrgnuli postotke SPD-u i Zelenima te ih dali, iz inata, pojavi koju ovi toliko preziru i protiv koje toliko upozoravaju - desničarskoj stranci Alternativa za Njemačku (AfD).

Ovo nije bio zamor jednim pristupom i povratak na provjereno prethodno stanje. Ovo je bio prkosni "nein" svemu što SPD i Zeleni danas predstavljaju, a prije svega njihovoj licemjernoj poziciji koja se pred narodom više ne može ni sakriti ni objasniti. Ključne stranke trenutačno vladajuće koalicije učinkovito su srozale same sebe tako što su pokušale spajati nespojivo. S jedne strane namećući se kao moralne vertikale koje jako brinu o navodno marginaliziranim i obespravljenim, uz veliku borbu protiv klimatskih promjena, dok u isto vrijeme njemačku većinu, obične radne ljude, tretiraju kao nekoga tko bi trebao na svojim leđima podnijeti sav trošak njihovih ideja.

To je neizvedivo zbog puno razloga. Kao prvo, intenzivna borba protiv klimatskih promjena, nešto što se ne bi trebalo odlagati, ali bi u isto vrijeme moralo biti striktno znanstveno utemeljena borba, ubrzano se pretvara u veliki biznis pod plahtom tzv. "zelene ekonomije". Problem zelene ekonomije je pak višestruk, ali najveći je što ista uopće nije dokazano zelena, odnosno inicijative se ne povlače zbog očuvanja planete, okoliša i ljudi već s ciljem najveće zarade uz velike državne subvencije.

Zelena revolucija mora se dogoditi, paralelno s ubrzanim razvojem napredne tehnologije, ali trošak iste ne može biti na leđima radnika ili pak poljoprivrednika. Isto vrijedi i za "raspoređivanje" tereta po svim zemljama. To je nedopustivo. Najveći zagađivači trebali bi platiti najviše, a dobro se zna tko su oni. Istinska vlast koja bi povela zelenu revoluciju, i kojoj bi se građani priklonili, bez milosti bi tražila da teret popravka klime snose oni koji su je i pokvarili. Umjesto toga pušta se da ogroman teret snose građani koji bi trebali živjeti i preživljavati kroz divlju inflaciju, stalnu nesigurnost radnog mjesta i sve druge nedaće koje se gomilaju da bi veliki igrači, novi i stari, ponovno punili svoje kofere novcem.

Vezano uz temu:
- Ekološki opsjednute elite i pobuna poljoprivrednika protiv zelene agende koja u kapitalizmu želi žrtvovati obične ljude
- Alternative modernom kapitalizmu koje idu dalje od "zelene ekonomije": Održiva ekonomija kroz namjerno smanjenje proizvodnje - zašto ne prigrliti pad BDP-a ili ga čak i poticati?

Da ni ne govorimo o tome da su rješenja koja se implementiraju uvelike kozmetička. Za ekološki preokret potrebna je prije svega transformacija prometa, logistike, ali to se nitko ne usuđuje dirati jer bi to uključivalo i temeljitu preobrazbu slobodnog tržišta kakvog poznajemo. Umjesto toga pušta se zagušeno nebo, preopterećene ceste i neprestane plovidbe oko svijeta da se dostavi i bitno i nebitno, često ono što bi moglo i trebalo biti proizvedeno nadomak kupcima, a ne desecima tisuća kilometara daleko.

Biciklističke staze i solarne ploče su flasteri kojima se neće moći prekriti puno teži lom. Mnogi su toga svjesni i vide po kojoj agendi operira danas njemačka stranka Zelenih. To je stranka koja je desetljećima mukotrpno skupljala važne političke bodove da bi na kraju dvojac - Robert Habeck i Annalena Baerbock - sve prokockali i strašno unazadili stvarnu borbu.

Jer u procesu nisu samo diskreditirali stranku, što ne bi u širem kontekstu imalo nekih posljedica, diskreditirali su i samu borbu protiv klimatskih promjena koja je sad bačena u koš zajedno s raznim ekstravagantnim "woke" ideologijama za koje prosječni radnik uopće ne mari. Da stvar bude još gora mnogo od onih koji su shvatili kako Zeleni operiraju okrenuli su se potpuno suprotno, desničarskom AfD-u. Zaokret je razumljiv, u ovom smislu AfD zaista predstavlja "alternativu" modernoj zelenoj agendi, "woke" ideologiji i sličnim pojavama, ali zauzvrat neće ništa od stvarnih potreba staviti na pravi kolosijek već će ih potpuno izbaciti.

AfD, ako bi jednog dana došli na vlast, što je sasvim moguće, samo bi vratili ključeve u ruke mafijaškoj industriji fosilnih goriva i pustili da se situacija sroza do kraja. Po potrebi će se platiti pokoji oportunistički znanstvenik koji će napisati studiju u kojoj argumentira da su klimatske promjene besmislica i tako će si kolektivno dati opravdanje da se stvari nastave "po starom".

U suštini, iza jednih i drugih, i pozicije i "alternative", krije se jedno te isto lice kapitalističkih interesa zasnovano na suludim idejama beskonačnog ekonomskog rasta. Razlike su, opet se pokazuje, samo u finesama, odnosno čije financijske i industrijske interese zastupa koja stranka.

U takvoj situaciji birači ni nemaju izbora, a ne mogu ići ni prema ljevici jer ona se fragmentira pod teretom vlastitih kontradikcija. Liderica ljevičarske stranke Die Linke, Sahra Wagenknecht, morala je na kraju napustiti vlastitu stranku i osnovati novu, BSH (Bündnis Sahra Wagenknecht), iz čiste nemogućnosti da vrati ljevicu tamo gdje joj je u političkom smislu i mjesto. Nije da nije probala, ali nije išlo. Na kraju je sama konstatirala da je gotovo nemoguće uopće koristiti naziv ljevica jer se današnja ljevica "više bavi zamjenicama i rasizmom nego društvenom nejednakošću".

Očito je postupila pametno jer Die Linke su ostali na malih 3% potpore dok je njena nova stranka skočila na 8%.

Nadalje, ljevica koja nije u stanju zastupati mir u Europi, koja huška na sve veći rat u Ukrajini, ne može očekivati lojalne sljedbenike. Wagenknecht se odvojila i povela je sa sobom ljude koji razmišljaju racionalno i koji se ne boje da će ih establišment pokušati strpati u isti "radikalni koš" kao i drugu stranu političkog kompasa.

Ali fragmentacija neminovno vodi u rasipanje glasova tako da na ovim izborima AfD i dalje, nažalost, ostaje kao jedina "alternativa" Olafu Scholzu i njegovoj opasnoj koaliciji.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.