Alternative modernom kapitalizmu koje idu dalje od "zelene ekonomije": Održiva ekonomija kroz namjerno smanjenje proizvodnje - zašto ne prigrliti pad BDP-a ili ga čak i poticati?

Sredinom 1930-ih godina poznati engleski ekonomist John Maynard Keynes uzeo je pauzu od bavljanja problematičnom ekonomijom između dva svjetska rata i malo se posvetio futurologiji u svom eseju pod naslovom: "Ekonomske mogućnosti za našu unučad". U ovom tekstu spekulira da bi do 2030. godine tehnološki razvoj mogao toliko napredovati da će društvo moći raditi po svega 15 sati tjedno, a ostatak vremena će posvetiti lagodnim aktivnostima koje "nisu vezane uz ekonomski učinak". I u tom procesu, projicira Keynes, "ljubav prema novcu postat će jedna ogavna morbidnost".

Imajući u vidu da se brzo približavamo tom "datumu iz budućnosti" ne izgleda baš da ćemo globalno doživjeti takvu situaciju do 2030. niti da je takva katarza iza ugla. Ipak, neke ideje koje su se ranije smatrale poprilično radikalnima danas se počinju sve ozbiljnije razmatrati, a jedna od njih je ekonomski koncept smanjenja, usporavanja pa čak i unazadnog rasta, nešto što se na engleskom naziva "degrowth" ili na francuskom "la décroissance".

Jasno, za većinu današnjih ekonomista to još uvijek zvuči radikalno, skoro kao hereza, naročito u svijetu gdje se toliko idolizira i beskonačno promiče ekonomski rast.

Pristaše ekonomskog rasta često ne žele ni čuti za bilo kakve "alternative", drugačije oblike ekonomije, te spremno poručuju kako nam je ekonomski rast omogućio sve blagodati današnjeg života, uključujući napredak u tehnologiji, zdravstvu, življenju... Na tvrdnje da je takav sustav, čak i da jest sve točno, postao neodrživ zbog činjenice da ovaj planet ima ograničene resurse i da ekonomski rast neminovno dovodi do uništenja i ekološkog gušenja Zemlje, odgovaraju kako to ništa nije problem jer, eto, uskoro će tehnologija još i dodatno napredovati pa će postati "zelena".

Jasno, valja podsjetiti da su pristaše tzv. "zelene ekonomije" i dalje pristaše kapitalističke ekonomije u kojoj se glorificira konstantan rast, ali se tvrdi kako taj rast može postati održiv, ekološki prihvatljiv... Kao argument navode da su brojne napredne ekonomije već poprilično smanjile zagađenje kroz emisiju ugljika, a da su pritom uspjele zadržati ekonomski rast.

U nekim slučajevima to je točno, ali pitanje koliko dugo može trajati. Da, određenim promjenama u načinu proizvodnje i tehnološkim inovacijama možemo proces učiniti "zelenijim", ali ako on i dalje inzistira na rastu prije ili kasnije će i inovacije doći svome kraju, a razina onečišćenja će ponovno rasti. Zapravo već i sada se shvaća da su najvažniji aspekti tzv. zelene ekonomije također zagađivači jer čim moramo nečeg proizvesti jako puno - bilo da je riječ o solarnim panelima ili električnim automobilima, ne možemo to odraditi na način bez "impakta".

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.