Multipolarni spavač kao ozbiljan izazov po Washington: Emmanuel Macron vratio se iz Kine s idejama koje ga čine opasnim po transatlantski establišment
Trodnevni posjet Emmanuela Macrona Kini rezultirao je popriličnom nervozom u Europi i SAD-u. Kako se i očekivalo, po pitanju Ukrajine tijekom tri dana susreta s najvišim kineskim dužnosnicima ništa konkretno nije dogovoreno, osim što je Macron po dolasku rekao kako se nada da će Kina "urazumiti Rusiju" (opširnije: Korak dalje za posredništvo Pekinga oko rata u Ukrajini ili samo francuski poslovni interesi?). Čemu onda odjednom tolika strka? Zbog činjenice da se Macron po povratku iz Kine dotaknuo nečeg još i većeg - pitanja europske pozicije u kontekstu velikih sila.
Zapravo se još nije ni vratio iz Kine, već na predsjedničkom zrakoplovu dao je prve izjave za novinare te je pritom poručio, između ostalog, kako bi Europa trebala zastupati "stratešku neutralnost", odnosno da bi trebala sama za sebe biti sila pozicionirana između drugih kao što su SAD i Kina. U prijevodu - Europa bi morala postati jedna od nekoliko svjetskih sila, ali koja neće ovisiti o niti jednoj.
I gdje je problem u tome? Neki u ovim Macronovim izjavama vide itekako velik problem. Podsjeća na dvije stvari. Prvi podsjeća na rusku teoriju o multipolarnosti. Zaista, ideja da bi Europa trebala biti sila za sebe, neovisna i od Istoka i od Zapada, je centralna misao ruske teorije o multipolarnosti - bez tog faktora cijela teorija se raspada i postaje neizvediva, odnosno vodi u svijet koji je ili unipolaran (potpuna dominacija SAD-a) ili bipolaran (SAD s Europom tvori zapadni blok, Rusija s azijskim silama tvori istočni blok). Iz te perspektive ne moramo se čuditi da su komentari francuskog predsjednika izazvali "šok i nevjericu", no o njegovim motivacijama reći ćemo nešto kasnije.
Kao drugo Macronove izjave podsjećaju na period Francuske za vrijeme vladavine Charlesa de Gaullea koji je neovisnost o velikim silama provodio i u teoriji i praksi. Između ostalog je i povukao Francusku iz NATO članstva (vratila se u okvire ovog vojnog saveza tek za vrijeme Nicolasa Sarkozya). De Gaulle je, bez sumnje, imao svojih mana, ali centralna asocijacija na njega svakako će ostati francuska nesvrstanost (opširnije: U vrijeme nekih većih suvereniteta: Kako je Charles de Gaulle prkosio Washington-London dominaciji i izvukao Francusku iz NATO pakta). Zapravo mogli bismo reći da je Charles de Gaulle jedan od ključnih aktera u kronologiji ideje multipolarnosti, nešto što je Rusija tek puno kasnije prisvojila kao prikladnu im ideju (u vrijeme SSSR-a su i sami bili zainteresirani za unipolarni svijet, globalnu komunističku revoluciju, pod vodstvom Moskve, dakako).
Dobro, znamo kakve su bile ambicije de Gaullea koji je Francusku izvukao iz NATO-a, znamo i koje su bile Sarkozya koji ju je vratio u NATO. Ali koje su ambicije Emmanuela Macrona? New York Times piše kako je francuski predsjednik danas "izoliraniji no što je ikad bio" u ovih 6 godina predsjedništva. Činjenica jest da nije u idealnoj poziciji, niti doma niti vani (barem kod saveznika). Mirovinska reforma koju je na kraju usvojio bez glasanja u parlamentu bila je gotovo pa samoubilačka politička misija, nešto što obično pokreću tehnokratske vlasti koje ni ne mare za politički kapital. To ni nije početak Macronovog induciranja domaćeg gnjeva - sjetimo se samo velikih prosvjeda tzv. Žutih prsluka. Tko zna, možda bi ulična opozicija danas bila daleko učinkovitija jer tad nisu imali potporu onog "narančastog elementa" (i ne - ne govorimo o Trumpu!).
Macron već neko vrijeme pali alarme za uzbunu u Bruxellesu i Washingtonu. Kada je u studenom 2019. rekao da je NATO savez "klinički mrtvac" mnogi su se prestrašili da je Macron upravo postao reinkarnacija Charlesa de Gaullea. Uskoro se pokazalo da to nije baš tako jer njegov komentar više je bio usmjeren prema politici Donalda Trumpa nego kompletnoj ideji transatlantskog savezništva.
Zapravo nije jedini. Cijela Europa se za vrijeme Trumpa držala na distanci, mršteći se na svaki spomen američkog izolacionizma, tako da Macron tu i nije nešto naročito odstupao, možda tek po oštrini komentara. Kada je Joe Biden preuzeo vlast u Washingtonu, europski lideri, uključujući i Macrona, pohrlili su u SAD kako bi svečano deklarirali da se se sve "vratilo na staro".
Ali to nam i dalje ne daje jasan odgovor na to - kakvu točno geopolitiku zastupa Emmanuel Macron? Teško je reći, ali kad bismo je trebali konkretno opisati moglo bi je se nazvati - opreznim ispipavanjem i nagađanjem. Drugim riječima, kao da ni sam Macron nije posve siguran kojim putem bi htio krenuti. No, čak i oni koji dijele njegovu ideju multipolarne i suverene Europe neće mu previše zamjeriti jer znaju da to u što se upušta je krajnje delikatan, zapravo najdelikatniji vanjskopolitički potez.
Ovih dana iz Amerike cure razni obavještajni dokumenti za koje se već može pretpostaviti da vrlo vjerojatno jesu autentični. Isti ponovno potvrđuju da SAD voli imati europske zemlje i političke lidere u sortiranim tablicama s natuknicama tko je koliko lojalan, a tko problematičan. Negdje se svakako nalazi i poprilično opsežni izvještaj o francuskom predsjedniku i njegovim ambicijama, a teško da je dobio prolaznu ocjenu u Washingtonu.
Naravno, Macron nije novi Orban čiji dužnosnici i sad odlaze u Moskvu te tamo potpisuju energetske sporazume "kao da je sve ok", Macron je već preuzeo mantru (s malim zakašnjenjem) da Ukrajinu treba "podupirati koliko god bude potrebno". Nije da Macron potajno navija za rusku pobjedu, ali u ovom velikom previranju vidi novu priliku za svoju staru ideju, onu o europskoj vojsci, o europskom suverenitetu. Jasno, nakon konačnog odlaska Britanije svjestan je da bi takva Europa imala jednu glavnu točku vodstva - Pariz. A ne Berlin? Ne, ne Berlin. Njemačka može ostati kao najveća europska ekonomija, ali neće tako brzo postati politička sila, jednostavno joj nedostaje političkog kapitala, ali i volje.
No, bi li Njemačka podržala francusku ideju o europskom suverenitetu? To pitanje dosta podsjeća na odnos između Indije i Kine o kojem smo jučer raspravljali (vidi: Hoće li Rusija, Kina i Indija stvoriti moćni blok istočnog svijeta?). Bi ako u tome vidi svoj vrlo jasan i opipljiv interes, sada, a ne u nekakvoj daljoj budućnosti.
Naravno, da bi se takve tektonske promjene počele događati mora se dogoditi američki poraz, barem i posredni, jer u protivnom nikad neće ispustiti kontrolu nad svojim "saveznicima". Kao uzorak takvog scenarija možemo se osvrnuti prema Bliskom istoku. SAD je imao veliku ambiciju srušiti Siriju, transformirati je u sebi lojalnu stratešku bazu na Mediteranu. Krenulo se s planom nalik onom u Libiji, ali je Rusija (zajedno s Iranom i Hezbollahom) poremetila im planove. Ovih dana američki projekt u Siriji doživljava svoj slom jer već idućeg mjeseca, po svemu sudeći, Bashar al-Assad bit će pozvan u Rijad kako bi se i službeno vratio u okvire Arapske lige. Ne treba ni podsjećati da je dio te Arapske lige tog istog Assada prije kojih 5 do 10 godina nazivao imenima koja još ni Putinu nisu izvučena. Poraz američkog plana za rušenje sirijske vlasti u konačnici je doveo do toga da se američki saveznici otimaju kontroli i igraju po svom (interesu).
Može li se u Europi ponoviti takvo što? Može. Uskoro bi se moglo ispostaviti da je ukrajinska protuofenziva "od papira", a ako to bude slučaj pokazat će se da su Europljani podjednako prevrtljivi kao i Saudijci, Katarci i Emirati. Macron u međuvremenu ispipava teritorij, kao što je radio i ranije, čekajući razvoj događaja na istoku, imajući interes Francuske u prvom planu, a zbog svega toga po Ameriku je poprilično opasan jer u suštini on je multipolarni "spavač".
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
