Multipolarni spavač kao ozbiljan izazov po Washington: Emmanuel Macron vratio se iz Kine s idejama koje ga čine opasnim po transatlantski establišment
Trodnevni posjet Emmanuela Macrona Kini rezultirao je popriličnom nervozom u Europi i SAD-u. Kako se i očekivalo, po pitanju Ukrajine tijekom tri dana susreta s najvišim kineskim dužnosnicima ništa konkretno nije dogovoreno, osim što je Macron po dolasku rekao kako se nada da će Kina "urazumiti Rusiju" (opširnije: Korak dalje za posredništvo Pekinga oko rata u Ukrajini ili samo francuski poslovni interesi?). Čemu onda odjednom tolika strka? Zbog činjenice da se Macron po povratku iz Kine dotaknuo nečeg još i većeg - pitanja europske pozicije u kontekstu velikih sila.
Zapravo se još nije ni vratio iz Kine, već na predsjedničkom zrakoplovu dao je prve izjave za novinare te je pritom poručio, između ostalog, kako bi Europa trebala zastupati "stratešku neutralnost", odnosno da bi trebala sama za sebe biti sila pozicionirana između drugih kao što su SAD i Kina. U prijevodu - Europa bi morala postati jedna od nekoliko svjetskih sila, ali koja neće ovisiti o niti jednoj.
I gdje je problem u tome? Neki u ovim Macronovim izjavama vide itekako velik problem. Podsjeća na dvije stvari. Prvi podsjeća na rusku teoriju o multipolarnosti. Zaista, ideja da bi Europa trebala biti sila za sebe, neovisna i od Istoka i od Zapada, je centralna misao ruske teorije o multipolarnosti - bez tog faktora cijela teorija se raspada i postaje neizvediva, odnosno vodi u svijet koji je ili unipolaran (potpuna dominacija SAD-a) ili bipolaran (SAD s Europom tvori zapadni blok, Rusija s azijskim silama tvori istočni blok). Iz te perspektive ne moramo se čuditi da su komentari francuskog predsjednika izazvali "šok i nevjericu", no o njegovim motivacijama reći ćemo nešto kasnije.
Kao drugo Macronove izjave podsjećaju na period Francuske za vrijeme vladavine Charlesa de Gaullea koji je neovisnost o velikim silama provodio i u teoriji i praksi. Između ostalog je i povukao Francusku iz NATO članstva (vratila se u okvire ovog vojnog saveza tek za vrijeme Nicolasa Sarkozya). De Gaulle je, bez sumnje, imao svojih mana, ali centralna asocijacija na njega svakako će ostati francuska nesvrstanost (opširnije: U vrijeme nekih većih suvereniteta: Kako je Charles de Gaulle prkosio Washington-London dominaciji i izvukao Francusku iz NATO pakta). Zapravo mogli bismo reći da je Charles de Gaulle jedan od ključnih aktera u kronologiji ideje multipolarnosti, nešto što je Rusija tek puno kasnije prisvojila kao prikladnu im ideju (u vrijeme SSSR-a su i sami bili zainteresirani za unipolarni svijet, globalnu komunističku revoluciju, pod vodstvom Moskve, dakako).
Dobro, znamo kakve su bile ambicije de Gaullea koji je Francusku izvukao iz NATO-a, znamo i koje su bile Sarkozya koji ju je vratio u NATO. Ali koje su ambicije Emmanuela Macrona? New York Times piše kako je francuski predsjednik danas "izoliraniji no što je ikad bio" u ovih 6 godina predsjedništva. Činjenica jest da nije u idealnoj poziciji, niti doma niti vani (barem kod saveznika). Mirovinska reforma koju je na kraju usvojio bez glasanja u parlamentu bila je gotovo pa samoubilačka politička misija, nešto što obično pokreću tehnokratske vlasti koje ni ne mare za politički kapital. To ni nije početak Macronovog induciranja domaćeg gnjeva - sjetimo se samo velikih prosvjeda tzv. Žutih prsluka. Tko zna, možda bi ulična opozicija danas bila daleko učinkovitija jer tad nisu imali potporu onog "narančastog elementa" (i ne - ne govorimo o Trumpu!).
Macron već neko vrijeme pali alarme za uzbunu u Bruxellesu i Washingtonu. Kada je u studenom 2019. rekao da je NATO savez "klinički mrtvac" mnogi su se prestrašili da je Macron upravo postao reinkarnacija Charlesa de Gaullea. Uskoro se pokazalo da to nije baš tako jer njegov komentar više je bio usmjeren prema politici Donalda Trumpa nego kompletnoj ideji transatlantskog savezništva.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
