U vrijeme nekih većih suvereniteta: Kako je Charles de Gaulle prkosio Washington-London dominaciji i izvukao Francusku iz NATO pakta
Četvrtog i petog rujna ove godine u Walesu će se održati NATO summit - to će biti najveći skup međunarodnih lidera u povijesti Britanije. Očekuje se preko 60 predsjednika, premijera i visokih ministara. Zaključci summita biti će izuzetno važni na daljnji razvoj aktualnih događanja u Europi i šire.
Ovo je godina u kojoj bi se NATO trebao u potpunosti povući iz Afganistana. U kojoj mjeri će se to dogoditi, još uvijek je stvar debate. SAD ima ambiciju ostati u Afganistanu i nakon isteka roka, a aktualna eskalacija sukoba u Iraku poslužiti će im kao argument. Kada govorimo o Afganistanu argumente ipak treba tražiti u malo daljoj povijesti, prije svega u američkoj potpori za mudžahedine koji su se borili protiv sovjetske invazije 80-ih godina. Ovaj angažman je nedvojbeno doveo do dominacije Talibana 90-ih, što je pak rezultiralo američkom invazijom početkom novog stoljeća.
Jedan sličan, ubrzani, proces upravo gledamo danas u Iraku i Siriji - nakon nekoliko godina znatne potpore, što direktno, što putem posrednika, SAD sada ulazi u rat protiv radikalnih islamističkih skupina koje su evoluirale do stadija najveće terorističke vojske u povijesti.
Ovo su "nezgodne" situacije, no, kao i eskalacija sukoba u Ukrajini, sve su ovo ujedno i prigodni argumenti za jačanje NATO saveza, vojne alijanse koja upravo u sukobima pronalazi, ili barem tako tvrdi, razlog za svoje postojanje. Sudeći prema zadnjim vijestima, ekspanzija NATO-a mogla bi postati vruća tema u narednim danima - upravo u vrijeme pisanja ovog teksta Ukrajina je poručila kako želi postati punopravna NATO članica.
No, danas nećemo govoriti o toj temi, jer ona je već poprilično poznata kao i činjenica da je sama NATO alijansa zapravo jedna velika lobistička organizacija za vojnu industriju koja zarađuje enormna bogatstva u vrijeme kada NATO vodstvo svojim članicama nameće imperativ povećanja obrambenog budžeta.
Dolazak de Gaullea
Danas ćemo se osvrnuti na jednu već pomalo zaboravljenu, ali svakako zanimljivu, stranicu u povijesti ove vojne alijanse.
Godina je 1966. i jedna od ključnih članica NATO saveza upravo je izašla iz članstva. Govorimo o Francuskoj, a na čelu zemlje je general Charles de Gaulle.
De Gaulle je bio zanimljiva povijesna ličnost. Rođen je 22. studenog 1890. Za vrijeme Drugog svjetskog rata postaje lider Slobodne Francuske, francuske Vlade u egzilu (u Londonu) koju je vodila organizacija francuskog otpora, La Résistance française, protiv sila osovine.
Politički gledano jedna od njegovih najvećih zasluga bila je činjenica da je uspio Francusku uvesti u klub velikih sila pobjednica u Drugom svjetskom ratu, unatoč činjenici da je Francuska poražena još 1940. Upravo zahvaljujući njemu Francuska se izborila za mjesto stalne članice UN Vijeća Sigurnosti 1945. uz SAD, Britaniju, Rusiju (tadašnji SSSR) i Kinu (stalne članice UNVS-a imaju pravo veta).
Nakon Drugog svjetskog rata De Gaulle je utemeljio Petu Francusku Republiku (1958.), a od 1959. do 1969. služio kao njen prvi predsjednik. Da se nije desio Rat u Alžiru, De Gaulle bi vjerojatno nakon Drugog svjetskog rata polako, ali sigurno, nestao s političke scene, no sukob - krvava borba Alžira za neovisnost od Francuske (što su i dobili nakon 8 godina rata - rat je trajao od 1954. do 1962.) - vratio je De Gaullea na scenu, tj. vratila ga je politička klasa koja je smatrala da im je ponovno potreban i bitan.
Sve za nezavisnost
Njegov povratak na čelo Francuske bio je početak Gaullizma, važne političke ideologije u novijoj povijesti Francuske.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.