Konformizam neumoljivoj personi - od Junga do Bergmana: O filmu, maskama pod kojima izlazimo pred svijet, stapanju s tuđima i kaotičnoj dezintegraciji

Gdje da počnemo? S filmom ili stvarnom maskom "persone"? Jer govorimo o dvojici velikana čije su se ideje ispreplele, odnosno ideja prvog je kreirala ideju drugog. Prvi je švicarski psihoanalitičar, otac analtičke psihilogije Carl Jung o kojem smo nedavno pisali u kontekstu njegovog stasanja i kasnijeg odvajanja od velikog Sigmunda Freuda (vidi: Kad je Carl Jung sreo Sigmunda Freuda: O dva uma koji su ušli u dubine ljudskog uma). Drugi je pak švedski redatelj i scenarist Ingmar Bergman kojeg smo zasigurno već u više navrata spominjali (recimo ovdje: Filmska analiza remek-djela Ingmara Bergmana - "Sedmi pečat": O beskonačnoj tišini, neosvojivoj partiji šaha i livadi mira).

Što bismo dobili da se spoje Jung i Bergman? Ne znamo. Dvojica, iako su živjeli u isto vrijeme (Bergman od 1918. do 2007., Jung od 1875. do 1961.), nažalost nisu surađivali zajedno, barem ne direktno, ali ono što ćemo danas proučavati je "nastalo" zahvaljujući obojici. Riječ je o Bergmanovom filmu "Persona" iz 1966. godine. To je film koji je uvelike prožet Jungovim idejama koje su tada vrlo snažno mijenjale kompletnu percepciju o ljudskoj psihologiji.

Podsjetimo, Jung je bio sljedbenik Freuda dok se između dvojice nije dogodio poprilično dramatični raskol kada je Jung odbacio teoriju Erosa. Ukratko, Freud je seksualnu energiju ili libidio vidio kao glavnog, ako ne i jedinog pokretača kod ljudi. Jung je teoriju nadogradio s tvrdnjom da čovjek traži viši smisao od proste redukcije na seksualnost.

Jasno, nemoguće je nešto okarakterizirati kao "jungovsko" da u tome nema bar malo "freudovskog", a isto svakako vrijedi i za film Persona. Zapravo, gledajući film mogli bismo raspravljati o tome gdje završava freudovski način gledanja na svijet, a gdje počinje utjecaj Carla Junga. Ali pritom se mora itekako prihvatiti doprinos koji je dao sam Bergman jer on je, očito fasciniran psihološkim analizama, stvorio film koji bi se možda mogao nazvati "najinterpretiranijim filmom svih vremena".

Koje li titule! Znači li to da je "Persona" iz 1966. nešto toliko kompleksno i teško gledljivo da svaki smisao izmiče? Za čudo, upravo suprotno! Dobro, film u prvih par scena, doslovno samo u prvim minutama, počinje s (naizgled) nasumičnim kadrovima koji prikazuju sve od razapinjanja na križ, do ubijanja janjeta, no nakon ovih vrlo dubokih i apstraktnih scena, kao smirivanjem neke oluje, film pred nas stavlja vrlo konkretnu, čak i pomalo (naizgled!) jednostavnu radnju.

Zapravo film "Persona" ima samo dva glavna lika. Imamo mladu medicinsku sestru Almu (Bibi Andersson) i njenu pacijenticu, poznatu kazališnu glumicu Elisabet Vogler (Liv Ullmann). Uskoro otkrivamo da nešto ne valja s Elisabet. Fizički, čini se, sve je u redu, no psihološki je nastupio neki problem, blokada... naime, Elisabet Vogler je hospitalizirana nakon što je jednostavno prestala pričati. Je li doživjela mentalni slom? Je li jednostavno odlučila živjeti u tišini? Što joj se dogodilo i može li joj se pomoći?

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.