Istraživanje NYT-a: "Većina oružja za pobunjenike u Siriji ide u ruke džihadista"
Već neko duže vrijeme poznato je kako su Saudijska Arabija i Katar najveći dobavljači oružja za sirijske pobunjenike. No, termin "sirijski pobunjenici" poprilično je širok - generalna pretpostavka koja se nastoji predstaviti kao činjenica je da postoje esencijalno dvije skupine koje su krenule u oružani sukob protiv predsjednika Assada: radikalni i umjereni element.
Posljednjih tjedana, naročito nakon ubojstva američkog ambasadora u Libiji, sve češće se u zapadnim medijima otkriva zabrinutost kako bi oružje u Siriji moglo pasti u "krive ruke" - drugim riječima, u ruke radikalnog elementa. Te zabrinutosti zvuče pomalo naivno jer teško je vjerovati da SAD zaista do nedavno nisu bili svjesni činjenice po pitanju koju i kakvu stranu podržavaju u ovom konfliktu. Ipak, posljednje istraživanje lista The New York Times po prvi puta na njihovim stranicama otkriva detalj koji je do sada itekako poznat iz drugih izvještaja - da oružje većinom dolazi u ruke ekstremnog elementa u redovima tzv. "Slobodne Sirijske Vojske" (FSA). Taj podatak ne bi smio biti nikakvo iznenađenje ukoliko uzmemo u obzir da oružje stiže iz zemalja kao što su Saudijska Arabija i Katar. Bilo bi potpuno kontra logike očekivati da će ove zemlje oružje dostavljati u ruke "sekularnoj" ili "progresivnoj" opoziciji kakvu - navodno - bi SAD volio vidjeti na vlasti u Siriji. No, i taj stav SAD-a treba uzeti s dozom opreza - prije godinu dana točno su znali kakve elemente dovode na vlast u Libiji i to im tada nije nimalo smetalo.
"Opozicione skupine koje primaju većinu smrtonosne pomoći su upravo one skupine za koje ne želimo da je dobivaju", rekao je jedan američki dužnosnik komentirajući za NYT istraživanje sastavljeno od strane dužnosnika i diplomata.
Pritom je bitno primijetiti nekoliko važnih detalja - kao prvo, FSA nikada ni nije pokazivala nekakve "sekularne" ili "progresivne" vrednote, u najmanju ruku mogli bismo reći kako je ova borbena skupina sastavljena od više radikalnih i manje radikalnih elemenata. Ono što se uporno ignorira je činjenica da je u Siriji od samog početka zaista postojala "progresivna" opozicija, koja nije ni u jednom trenutku - baš kao i u slučaju Tunisa, Egipta, Bahraina, Saudijske Arabije - imala namjeru krenuti u oružani sukob protiv vlasti u zemlji. No, ta narodna opozicija u Siriji nije bila brojčano dovoljna da bi mogla izvesti "promjenu režima", kao primjerice u Tunisu i Egiptu. Ono što je također bitno primijetiti je to da ta interna, nenaoružana, opozicija nije bila idealni element iza kojeg će stati zapadne sile i bliski im arapski režimi. Zašto? Prije svega zbog činjenice da cilj vanjskih faktora nikada nije bio reformirati Siriju, već je uništiti. Za provedbu tog cilja angažirani su najradikalniji elementi koji se mogu pronaći, a trenutačno ih na "tržištu" ne nedostaje.
Sjetimo se "analiza" koje je davao utjecajni Council on Foreign Relations (CFR) prije svega nekoliko mjeseci (vidi: Jedna od najutjecajnijih američkih organizacija za vanjsku politiku: "sirijskim pobunjenicima je potrebna al-Qaeda") - imajući to u vidu, moramo se zapitati: od kuda proizlaze aktualne "zabrinutosti"? Urednici New York Times-a nisu bili svjesni da CFR i drugi otvoreno podržavaju ulazak al-Qaede i drugih terorističkih skupina u Siriju? Naravno da jesu, stoga je nužno potražiti neko drugo objašnjenje za ovakav suptilan zaokret u retorici. Svakako, ovo ne bi bilo prvi puta da preko noći određena skupina u očima američke vanjske politike pređe iz kategorije "borci za slobodu" u "teroristi", ali to se još nikada nije desilo u vrijeme samog konflikta. Da li bi se tako nešto mogli desiti u Siriji? Hoće li, do jučer besprijekorna FSA, već sutra postati sumnjiva organizacija koju je bolje pustiti da nestane pod paljbom sirijske vojske? I to je moguće, no, kada je riječ o aktualnom sirijskom konfliktu - nažalost - sve je moguće.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
