U vrijeme kada se začuju ratni bubnjevi, glas razuma često izgubi svoj prostor u najčitanijim medijima. No, upravo taj glas razuma sada treba potencirati, on mora ostati - ako ništa drugo - onda kao povijesni dokument kao obrana od revizionizma.
Velika većina stanovnika Turske ne želi ovaj rat koji im se svakog dana, čak i sata, pokušava nametnuti. Vrijeme u kojem živimo, zbog napretka tehnologije i dostupnosti informacije, više nam ne ostavlja prostora za naknadne isprike poput "nismo znali". Mnogi stanovnici Turske, mahom mladi ljudi, pokazuju da itekako shvaćaju i razumiju ovu prljavu igru u koju se želi uvući njihovu državu i njih same. Ako će stanovnici Turske ikada biti protiv rata onda je to sada, u trenutku kada je njihova država ostvarila zavidan ekonomski rast i kada bi trebala preuzeti ulogu stabilizatora u regiji. Umjesto prosperiteta, napretka i mira, sada im se nudi pakao rata, krvavi sukob sa susjednom Sirijom, zemljom čije stanovnike mnogi Turci nazivaju svojom braćom.
Posljednjih mjeseci turski premijer Erdogan srozao se na funkciju razglasa većih sila no što je Turska, ustupio je svoj teritorij kojekakvim plaćenicima koji stižu iz najrazličitijih dijelova svijeta. Turska vlast svrstala se na stranu imperijalizma i ta zločinačka ideologija u potpunosti je obuzela i progutala njihov dojučerašnji stav njegovanja dobrosusjedskih odnosa u regiji.
No, kao i u svim drugim državama, bilo da se radilo o Turskoj, SAD-u, Izraelu, Rusiji, Iranu, pa i Siriji, nikad si ne smijemo dopustiti takvu nepažnju, takav katastrofalan propust, da počnemo izjednačavati stanovništvo s izvršnom vlasti. U vrijeme visokih tenzija mnogima to postaje sve teže, ali upravo je ta diferencijacija jedina kočnica koja nas može spasiti od potonuća u potpunu letargiju, malodušnost, ali i neopravdanu mržnju.
U prilog tome idu događaji koji su se zbili prije kojih 48 sati, ovog četvrtka, 4.10.2012, na ulicama Istanbula. Informacije govore kako se okupilo više desetaka tisuća ljudi, anti-ratnih prosvjednika, koji su večernjim marširanjem kroz ulice ovog povijesnog grada jasno poručili vlastima u Ankari, i cijelom svijetu - "mi rat ne želimo !". Tisuće su odbacili sramotnu i poniznu tursko-američku alijansu te istaknuli solidarnost sa sirijskim narodom.
Ono što je možda i najvažnije za spomenuti, što uistinu pokazuje ovaj marš u cijeloj svojoj veličini, je podatak da su prosvjednici počeli izlaziti na ulice odmah nakon što je turski Parlament objavio kako prihvaća novi mandat koji premijeru Erdoganu daju ovlasti da smije slati vojsku u "druge zemlje".
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
