Znanost kao ekonomski resurs postala je uvjet bez kojega se ne može zamisliti ekonomski rast i razvoj. To je najbolje evidentirano u endogenoj teoriji rasta tehnološkog progresa te ljudskog kapitala u ekonomskom rastu. Potvrđuje to i činjenica da danas govorimo o tzv. novoj ekonomiji u kojoj su tradicionalni resursi (zemlja, rad i kapital) zamijenjeni znanjem, visokom tehnologijom, razvijenom informacijsko-komunikacijskom infrastrukturom s informacijama i idejama kao temeljnim ekonomskim resursima. Dakle, za tehnološki napredak i inovacije, osobito su značajni procesi i aktivnosti istraživanja i razvitka, odnosno difuzije tehnologija i primijenjene znanosti. Da je tome tako pokazuju primjeri uspješnih i razvijenih zemalja u kojima strategije i gospodarske politike daju svoj doprinos afirmaciji znanja i intelektualnog kapitala. Ključ za ekonomski uspjeh i gospodarski rast ovisi prije svega o mogućnostima nacije da stvori nove vrijednosti i dobra, te poboljša kvalitetu postojećih. Zašto se onda u Hrvatskoj toliko pozornosti pridaje samo smanjenju javne potrošnje, povećanju osobne štednje, monetarnim i fiskalnim politikama, a nema ozbiljne diskusije lišene politikantstva o inovacijama, otkrićima, tehnološkom napretku i o kvalitetnom obrazovanju? Nije, dakle, jedino važno kako smanjiti i rasporediti državni proračun, nego je značajno kako povećati nacionalni dohodak, koji će onda omogućiti i veća proračunska sredstva.
Javna percepcija znanosti i znanstvenika
Ne tako davno jedna je velika hrvatska tvrtka provela marketinško istraživanje javne percepcije svog udarnog tržišnog blockbustera i usporedila ga s percepcijom glavnog konkurenta na istom uzorku ispitanika. Od ispitanika se tražilo da personificiraju jedan i drugi proizvod. Rezultati istraživanja su menadžmentu tvrtke predstavljeni kao porazni, jer je većina ispitanika proizvod tvrtke-naručitelja personificirala kao znanstvenika (loše odjeven, nemaran prema svom izgledu, staromodan, čangrizav, očito slabo plaćen) dok je konkurentski proizvod uspoređen s menadžerom – šminkerski uglađen, nasmijan, dobro odjeven, ugodan, dobrostojeći... Riječ je, dakako, o hrvatskim potrošačima, čija percepcija pojedinih zanimanja još uvijek tavori u sivoj zoni tranzicijske, poludivlje ekonomije. Radi se zapravo o dva načelna problema. Prvi su mizerna proračunska sredstva koja su na raspolaganju znanstvenom i obrazovnom sustavu u ovoj zemlji. Drugi je problem posrnulo, opljačkano i zaostalo gospodarstvo koje nema potrebe za visokostručnim kadrovima jer se svodi više-manje na šverc-komerc poslove. Dugoročno i šire gledano, ova su dva problema povezana.
U svijetu globalizirane ekonomije, a pogotovo globaliziranog znanja i proizvodnje novih tehnologija, gospodarstvo koje se ne oslanja primarno na in-house proizvodnju novih tehnologija jednostavno nema šansi. Gospodarski neokolonijalizam, koji je izravna posljedica zaprepašćujuće brze i efikasne globalizacije, možda nije tako okrutan i puno je suptilniji od klasičnog kolonijalizma, ali su mu posljedice više-manje iste: gospodarsko izrabljivanje i konzekventno zaostajanje koloniziranih zemalja u odnosu na metropole. Ne treba dugo tražiti primjere. Sjetimo se samo multinacionalki čije podružnice djeluju u Hrvatskoj (banaka, telekomunikacijskih korporacija, itd.). S druge strane, takve su tvrtke, budimo iskreni, domaćem tržištu donijele i tržišni procvat te dosta radnih mjesta sa solidnim plaćama. Zato pristup koji bi se temeljio na zabrani prodaje strancima poduzeća ne bi bio nužno produktivan. Naime, pravo je rješenje neusporedivo složenije i zahtijeva puno znanja i rada – osmišljena sustavna politika koja bi u stanju bila pretvoriti Hrvatsku iz ekskluzivnog uvoznika u izvoznika i uvoznika kapitala u isto vrijeme, a što se nije ostvarilo za sve ove godine. Izbalansiranom fiskalnom politikom, ali prije svega sustavnim poticanjem suradnje znanstvenika i gospodarstva trebalo bi jačati tehnološki i ekonomski profil domaćih poduzeća, koja bi jedino tako imala međunarodnu šansu.
Puste želje
Da bi ova vizija u slučaju Hrvatske prestala biti samo wishful thinking, gospodarstvo mora prebroditi zastarjelu koncepciju rutinske i neinventivne proizvodnje, lohn-poslova i pukog prepakiravanja novih proizvoda. Ono mora tražiti putove za osmišljavanje novih proizvodnih tehnologija i načine da potakne tržište da prepozna prednosti tih noviteta. Na zapadu s kojim se tako rado i često uspoređujemo, i čijim dijelom tako nekritički i idolopoklonički želimo postati, rezultati onog marketinškog istraživanja s početka teksta vjerojatno nikad ne bi mogli biti takvi kakvima su se pokazali kod nas. Tamo su političke elite već prije više desetljeća shvatile da je gospodarski razvoj, ne više dugoročno nego srednjoročno, pa čak i kratkoročno promatrano izravni derivat prožimanja znanstveno-obrazovnog i ekonomskog sustava. Kao posljedica takvog procesa, u okvirima sveučilišta i javnih instituta ili blisko povezane s njima niknule su desetine malih high-tech tvrtki koje oslonac u svom radu imaju upravo u akademskim istraživanjima, a tržište za svoje proizvode u sve zahtjevnijem gospodarstvu. Vlasnici menadžeri u takvim tvrtkama su sveučilišni djelatnici, prije svega etablirani profesori. Njihov image zato više nema veze s percepcijom koja još uvijek vlada u glavama prosječnih tranzicijskih Europljana, pogotovo naše hemisfere. Jednostavno, na prvi pogled mora biti jasno i očito do koga je društvu stalo i tko boljitku društva pridonosi. U kreiranju takvog sustava vrijednosti, aktivnu ulogu bi morale imati političke elite, mediji, istaknuti javni djelatnici, te zapravo sve institucije društva, što se u našim okolnostima, kako stvari idu stvarno čine kao puste želje.
Uloga medija
Ako, pak, pokušamo analizirati odnos domaćih političara ili medija prema, recimo, kulturi ili znanosti, onda vidimo koliko su njihova retorika, filozofija, način razmišljanja i obrazovni dosezi zapravo slični, pa je onda i njihova uzajamna fascinacija lakše objašnjiva. O čemu se radi? Zašto su mediji uglavnom tako ignorantski nastrojeni prema univerzalnim vrijednostima? U razdoblju domaće prvobitne akumulacije kapitala, koja još traje, naklada tiska, slušanost radio stanica, a još više gledanost televizija te posjeta web siteovima postaju jedini kriteriji kojim se rukovode uredničke garniture, čast izuzecima. U drugi ili treći plan se potiskuje notorna misija sredstava javnog informiranja, koja bi u civiliziranim društvima trebala uključivati prosvjećivanje, obrazovanje, istinito i objektivno informiranje, te promicanje neprikosnovenih vrijednosti poput ljudskih i građanskih prava i sloboda. Odgovornost medija u tom smislu je ogromna. Ne može se očekivati poboljšanje društvenog, a i materijalnog statusa znanstvenika u državi u kojoj su oni u medijima uglavnom predstavljeni kao jadnici, čudaci i prije svega kao potrošači proračunskih sredstava koji ničemu ne služe. Upravo je to percepcija koju može steći prosječni konzument većine hrvatskih medijskih uradaka. A ako se ne može popraviti materijalni položaj znanosti, onda se znanstvena produkcija koja već godinama tavori, na za razvijenu Europu nezamislivo niskom učinku, neće ni pokrenuti.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
