Znanost kao ekonomski resurs postala je uvjet bez kojega se ne može zamisliti ekonomski rast i razvoj. To je najbolje evidentirano u endogenoj teoriji rasta tehnološkog progresa te ljudskog kapitala u ekonomskom rastu. Potvrđuje to i činjenica da danas govorimo o tzv. novoj ekonomiji u kojoj su tradicionalni resursi (zemlja, rad i kapital) zamijenjeni znanjem, visokom tehnologijom, razvijenom informacijsko-komunikacijskom infrastrukturom s informacijama i idejama kao temeljnim ekonomskim resursima. Dakle, za tehnološki napredak i inovacije, osobito su značajni procesi i aktivnosti istraživanja i razvitka, odnosno difuzije tehnologija i primijenjene znanosti. Da je tome tako pokazuju primjeri uspješnih i razvijenih zemalja u kojima strategije i gospodarske politike daju svoj doprinos afirmaciji znanja i intelektualnog kapitala. Ključ za ekonomski uspjeh i gospodarski rast ovisi prije svega o mogućnostima nacije da stvori nove vrijednosti i dobra, te poboljša kvalitetu postojećih. Zašto se onda u Hrvatskoj toliko pozornosti pridaje samo smanjenju javne potrošnje, povećanju osobne štednje, monetarnim i fiskalnim politikama, a nema ozbiljne diskusije lišene politikantstva o inovacijama, otkrićima, tehnološkom napretku i o kvalitetnom obrazovanju? Nije, dakle, jedino važno kako smanjiti i rasporediti državni proračun, nego je značajno kako povećati nacionalni dohodak, koji će onda omogućiti i veća proračunska sredstva.
Javna percepcija znanosti i znanstvenika
Ne tako davno jedna je velika hrvatska tvrtka provela marketinško istraživanje javne percepcije svog udarnog tržišnog blockbustera i usporedila ga s percepcijom glavnog konkurenta na istom uzorku ispitanika. Od ispitanika se tražilo da personificiraju jedan i drugi proizvod. Rezultati istraživanja su menadžmentu tvrtke predstavljeni kao porazni, jer je većina ispitanika proizvod tvrtke-naručitelja personificirala kao znanstvenika (loše odjeven, nemaran prema svom izgledu, staromodan, čangrizav, očito slabo plaćen) dok je konkurentski proizvod uspoređen s menadžerom – šminkerski uglađen, nasmijan, dobro odjeven, ugodan, dobrostojeći... Riječ je, dakako, o hrvatskim potrošačima, čija percepcija pojedinih zanimanja još uvijek tavori u sivoj zoni tranzicijske, poludivlje ekonomije. Radi se zapravo o dva načelna problema. Prvi su mizerna proračunska sredstva koja su na raspolaganju znanstvenom i obrazovnom sustavu u ovoj zemlji. Drugi je problem posrnulo, opljačkano i zaostalo gospodarstvo koje nema potrebe za visokostručnim kadrovima jer se svodi više-manje na šverc-komerc poslove. Dugoročno i šire gledano, ova su dva problema povezana.
U svijetu globalizirane ekonomije, a pogotovo globaliziranog znanja i proizvodnje novih tehnologija, gospodarstvo koje se ne oslanja primarno na in-house proizvodnju novih tehnologija jednostavno nema šansi. Gospodarski neokolonijalizam, koji je izravna posljedica zaprepašćujuće brze i efikasne globalizacije, možda nije tako okrutan i puno je suptilniji od klasičnog kolonijalizma, ali su mu posljedice više-manje iste: gospodarsko izrabljivanje i konzekventno zaostajanje koloniziranih zemalja u odnosu na metropole. Ne treba dugo tražiti primjere. Sjetimo se samo multinacionalki čije podružnice djeluju u Hrvatskoj (banaka, telekomunikacijskih korporacija, itd.). S druge strane, takve su tvrtke, budimo iskreni, domaćem tržištu donijele i tržišni procvat te dosta radnih mjesta sa solidnim plaćama. Zato pristup koji bi se temeljio na zabrani prodaje strancima poduzeća ne bi bio nužno produktivan. Naime, pravo je rješenje neusporedivo složenije i zahtijeva puno znanja i rada – osmišljena sustavna politika koja bi u stanju bila pretvoriti Hrvatsku iz ekskluzivnog uvoznika u izvoznika i uvoznika kapitala u isto vrijeme, a što se nije ostvarilo za sve ove godine. Izbalansiranom fiskalnom politikom, ali prije svega sustavnim poticanjem suradnje znanstvenika i gospodarstva trebalo bi jačati tehnološki i ekonomski profil domaćih poduzeća, koja bi jedino tako imala međunarodnu šansu.
Puste želje
Da bi ova vizija u slučaju Hrvatske prestala biti samo wishful thinking, gospodarstvo mora prebroditi zastarjelu koncepciju rutinske i neinventivne proizvodnje, lohn-poslova i pukog prepakiravanja novih proizvoda. Ono mora tražiti putove za osmišljavanje novih proizvodnih tehnologija i načine da potakne tržište da prepozna prednosti tih noviteta. Na zapadu s kojim se tako rado i često uspoređujemo, i čijim dijelom tako nekritički i idolopoklonički želimo postati, rezultati onog marketinškog istraživanja s početka teksta vjerojatno nikad ne bi mogli biti takvi kakvima su se pokazali kod nas. Tamo su političke elite već prije više desetljeća shvatile da je gospodarski razvoj, ne više dugoročno nego srednjoročno, pa čak i kratkoročno promatrano izravni derivat prožimanja znanstveno-obrazovnog i ekonomskog sustava. Kao posljedica takvog procesa, u okvirima sveučilišta i javnih instituta ili blisko povezane s njima niknule su desetine malih high-tech tvrtki koje oslonac u svom radu imaju upravo u akademskim istraživanjima, a tržište za svoje proizvode u sve zahtjevnijem gospodarstvu. Vlasnici menadžeri u takvim tvrtkama su sveučilišni djelatnici, prije svega etablirani profesori. Njihov image zato više nema veze s percepcijom koja još uvijek vlada u glavama prosječnih tranzicijskih Europljana, pogotovo naše hemisfere. Jednostavno, na prvi pogled mora biti jasno i očito do koga je društvu stalo i tko boljitku društva pridonosi. U kreiranju takvog sustava vrijednosti, aktivnu ulogu bi morale imati političke elite, mediji, istaknuti javni djelatnici, te zapravo sve institucije društva, što se u našim okolnostima, kako stvari idu stvarno čine kao puste želje.
Uloga medija
Ako, pak, pokušamo analizirati odnos domaćih političara ili medija prema, recimo, kulturi ili znanosti, onda vidimo koliko su njihova retorika, filozofija, način razmišljanja i obrazovni dosezi zapravo slični, pa je onda i njihova uzajamna fascinacija lakše objašnjiva. O čemu se radi? Zašto su mediji uglavnom tako ignorantski nastrojeni prema univerzalnim vrijednostima? U razdoblju domaće prvobitne akumulacije kapitala, koja još traje, naklada tiska, slušanost radio stanica, a još više gledanost televizija te posjeta web siteovima postaju jedini kriteriji kojim se rukovode uredničke garniture, čast izuzecima. U drugi ili treći plan se potiskuje notorna misija sredstava javnog informiranja, koja bi u civiliziranim društvima trebala uključivati prosvjećivanje, obrazovanje, istinito i objektivno informiranje, te promicanje neprikosnovenih vrijednosti poput ljudskih i građanskih prava i sloboda. Odgovornost medija u tom smislu je ogromna. Ne može se očekivati poboljšanje društvenog, a i materijalnog statusa znanstvenika u državi u kojoj su oni u medijima uglavnom predstavljeni kao jadnici, čudaci i prije svega kao potrošači proračunskih sredstava koji ničemu ne služe. Upravo je to percepcija koju može steći prosječni konzument većine hrvatskih medijskih uradaka. A ako se ne može popraviti materijalni položaj znanosti, onda se znanstvena produkcija koja već godinama tavori, na za razvijenu Europu nezamislivo niskom učinku, neće ni pokrenuti.
Naravno da političke elite koje živahno osluškuju puls birača, imaju uvid i u raspoloženje koje njihovi birači gaje prema raznim društvenim temama, pa i prema znanosti. I kako je to raspoloženje negativno ili su ljudi uglavnom nezainteresirani, vladajuće garniture nemaju potrebu popravljati položaj znanosti i znanstvenika, svjesne da im to neće donijeti pozitivne bodove kod birača. Uostalom, odavno se zna da je lakše vladati neobrazovanim narodom, i da sad još ne širimo temu na to koliko vladajući imaju u tome pomoć od Katoličke crkve i kojekakvih retrogradnih grupacija koje su se pojavile zadnjih godina u društvu. Vratimo se, dakle, na medije koji se primitivno i sebično rukovode samo golim profitom, tako i političari očito ne prepoznaju razinu svoje povijesne odgovornosti, nego se rukovode jedino nagonom za ostankom na vlasti i pri kesi, ili ih uopće nije briga, što je izvjesnije. I tako su se znanstvenice i znanstvenici, kao uostalom i umjetnice i umjetnici, našli u zatvorenom krugu za kojeg je logikom jednostavne geometrije, teško reći gdje počinje, a gdje završava, ali je jasno da prolazi kroz periodične balkanske igre, kroz sivu zonu prekonoćne metamorfoze konduktera u generale, kroz prvobitnu akumulaciju kapitala, polurobovlasničke odnose između vlasnika medija i njihovih zaposlenika, čitaj novinara, i kroz psihološki fenomen nezajažljive gladi za vlašću.
Tehnologiju znanstvenog rada, njegove probleme i rezultate, kao i potencijal koje znanstvena istraživanja imaju kad je u pitanju opći i ekonomski boljitak svih nas, prosječnom će medijskom konzumentu najbolje predstaviti znanstvenici i ljudi iz medija, radeći zajedno, interaktivno i motivirano. Pri tome treba imati u vidu da je predstavljati znanost u medijima neusporedivo teže nego li pisati o sportu ili politici, već i samim tim što je neusporedivo uži krug čitatelja zainteresiran za tu problematiku. S druge strane, bombastični naslovi poput "Pronađen lijek protiv raka" mogu privući pažnju čitatelja i prodati novine. No, dugoročno, takav senzacionalistički pristup ima poguban utjecaj na javnu percepciju znanosti. Laička javnost na taj način stječe dojam o znanosti koja je tu da u određenom, kratkom vremenu riješi sve probleme ovoga svijeta, i ako ne ispuni ta očekivanja, onda ju se pribija na stup srama. Zato je uloga medija prevažna. Oni moraju javnosti prezentirati znanost u njezinoj ukupnoj sofisticiranosti, složenosti i nepredvidljivosti. Poduzetnika koji je naporno radio cijeli život, a jedva da je osigurao pristojan život za sebe i svoju obitelj i ništa više, možda bi uvjetno mogli nazvati ne tako uspješnim, ali znanstvenika koji je proveo godine u svom laboratoriju, radeći na jednom jedinom problemu, na koji je želio dati jednoznačan odgovor, i nije u tome uspio, ne smijemo. Jer on je generacijama svojih znanstvenih nasljednika ostavio bezbroj kockica u mozaiku koje će, jednom posložene, dati odgovor na zadani znanstveni problem. Takva je znanost, katkad frustrirajuće nepredvidljiva, katkad nevjerojatno uzbudljiva, barem u očima promatrača koji pokušava razumjeti njenu kompleksnost i svjestan je njene presudne važnosti za razvoj svakog društva pa tako i njegove ekonomije.
Svi bolje znaju od znanstvenika
Ljudi, na žalost, barem u većini, najradije vjeruju glupostima, a pogotovo su uvijek sumnjičavi prema istinskim vrijednostima i postignućima. Primjera bi se moglo navesti bezbroj, koji zadnjih godina pune medije i glave mase ljudi. Možda valja spomenuti GMO oko kojeg se lome koplja već duže vrijeme te je na momente rasprava u medijima poprimila razine histerije, a najgore od svega je to što su u javnom prostoru o toj temi najmanje govorili genetičari. Onda, recimo, vrlo aktualna hajka protiv cijepljenja u kojoj također najmanje sudjeluju oni najrelevantniji, već o tim problemima ili "problemima" govore uglavnom priučeni aparatčici, aktivisti sumnjivih pobuda, a da ne spominjemo i gole šarlatane koji se doslovno sprdaju sa znanošću.
Postoji još jedan važan problem, a to je politička kontrola medija. Političari instaliraju šefove u medijima u kojima imaju izravnu kontrolu, na druge načine potpomažu razvoj privatnih medija koji su pod kontrolom njima odanih tajkuna i tajkunčića, a novinari onda u strahu za golu egzistenciju, slušaju svoje šefove i pišu hvalospjeve vlasti i ono što te vlasti žele, namjerno falsificiraju stvarnost i tako ne razmišljajući puno deformiraju cijelu stvarnost. U takvoj situaciji obilježenoj srednjovjekovnim odnosima i zakonitostima,baviti se problematikom zastupljenosti znanosti kao dijela plemenitih ljudskih djelatnosti u medijima zvuči gotovo nadrealno, kao puko akademsko teoretiziranje. I zaista, toliko je teško riješiti temeljne probleme koje su lavovski dio hrvatskih medija učinile šizofrenim servisom vlasti, da svaka eventualna sofisticirana nadgradnja medijskog sustava zapravo pripada dalekoj budućnosti.
U svakom slučaju, bila to daleka budućnost ili ipak ne tako daleka, onda kad prosječni građani budu počeli doživljavati sveučilišne profesore, asistente, učitelje i znanstvenike kao dobrostojeće, zadovoljne ljude, njihovi će đaci i studenti poželjeti ići njihovim stopama, i dugoročno sve će se promijeniti nabolje. Za sada, na žalost, potpuno je razumljivo da se adolescenti ne vide u budućnosti u svijetu obrazovanja i znanosti., kad svoje nastavnike uglavnom mogu samo sažalijevati. Njihovi su idoli netalentirane i priproste, ali prebogate estradne zvjezdice, nogometaši, ali na žalost često i osumnjičenici za najgora nedjela, čak i pravomoćno osuđeni zločinci, lupeži i mafijaši. Nisu klinci za to krivi, nego mafiokracija koja nam već desetljećima kreira sudbinu i kojoj je u interesu da nikad ne postanemo tzv. društvo znanja u kojem će shodno tome i znanost biti valorizirana na pravi način. Jer društvo znanja nije tek puki političko-gospodarski ili tržišno-kapitalistički brand, već o društvu znanja i znanosti možemo govoriti kada imamo u mislima društvo slobodno mislećih, prosvijećenih i argumentacijsko-kritički orijentiranih i obrazovanih ljudi koji znaju misliti svojom glavom i koji su uz to dovoljno hrabri i voljni da svoje stavove javno, jasno i glasno, artikuliraju. Pitanje je sad možemo li to i ostvariti.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
