Nakon cijele kronologije rušenja nepodobnih vlasti korištenjem tzv. "obojenih revolucija" u orkestraciji američkih interesa, jako je teško aktualna događanja u Mađarskoj vidjeti na bilo koji drugačiji način.
Gdje završava autentično nezadovoljstvo, a gdje počinje uplitanje u unutarnju politiku druge države koristeći se narodom te iste države? Valja prihvatiti činjenicu da su oba stadija često prisutna u isto vrijeme, s tendencijom prelaska iz prvog u drugi, ako postoji viši (moćniji) vanjski interes.
Narod jedne zemlje može prosvjedovati "do mile volje" protiv svoje vlasti, ali istoj vlasti se generalno neće dogoditi apsolutno ništa ako je ona sama u skladu s interesima već spomenutih viših instanci. Koje su to instance? Negdje se nalaze na relaciji Washington-Bruxelles, a generalno ih možemo nazvati "interesima krupnog (najkrupnijeg) financijskog kapitala".
Tisuće jesu ponovno izašle na ulice Budimpešte, oko 5,000 da budemo precizni (procjena novinske agencije AFP), te je sada to velika vijest u Zapadnom tisku koji još jednom ponavlja kako je riječ o autentičnom narodnom buntu protiv mađarskog premijera Viktora Orbana, čovjeka kojeg je američki utjecajni senator John McCain nedavno nazvao "neo-fašističkim diktatorom".
Spomenuti "diktator", rođen 31. svibnja 1963., predsjednik je konzervativne mađarske, vladajuće, stranke Fidesz. Bio je premijer Mađarske od 1998. do 2002. te kasnije ponovno od 2010., a na poziciji je i danas. Na izborima 2010. i prošle godine njegova stranka osvojila je dvije trećine u parlamentu.
Danas "neo-fašist", jučer svašta - tako ga list The Economist 2007. opisuje kao "ciničnog populistu s autoritarnim politikama socijalističkog tipa".
No, izgleda kako je njegov najveći aktualno grijeh ipak prijateljstvo s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. Naime, do sada su se kritike na račun Orbana spominjale poprilično stidljivo, a njegov anti-komunistički stav se zapravo i cijenio.
Njegova stranka Fidesz (Mađarska Građanska Alijansa) osnovana je 1988. (tada se nazivala Alijansa Mladih Demokrata) od strane mladih ljudi, mahom studenata, koji su u to doba još uvijek bili predmet progona Komunističke Partije. Zalagali su se za demokraciju i tržišno liberalne ideje.
No, na izborima 1994. doživljavaju znatan poraz (osvajaju 7% glasova) te nakon toga mijenjaju ideologiju s liberalne na konzervativnu, što im se očito pokazalo kao uspješan "potez" jer već na idućim izborima, 1998., osvajaju gotovo 30% glasova.
Razumljivo, brojni stari članovi napustili su stranku nakon ovog ideološkog zaokreta, no tada te 1998. vodstvo preuzima Viktor Orban, a popularnost im nastavlja rasti iako će od 2002. do 2010. biti u opoziciji nakon poraza na izborima od Socijalističke Stranke.
Nitko ništa nije imao protiv Orbana dok je on provodio mjere koje su se, tada znatno više nego danas, mogle opisati autoritarnima. Danas je u fokusu gušenje medijskih sloboda, cenzura, ali zašto danas, zašto ne tada?
Razlog je vrlo jasan - vanjska politika sada već igra veliku ulogu u razvoju događaja. Da je, primjerice, Orban zdušno podržao uvođenje sankcija Rusiji, o prosvjedima na ulicama Budimpešte vjerojatno ne bi ni čitali, a možda ih ne bi niti bilo?
Kako 5,000 ljudi u Budimpešti može imati veću težinu od, primjerice, 100,000 (i više) na ulicama Madrida, Bruxellesa, Atene, Rima ili drugih centara gdje je otpor prema vladajućim politikama znatno veći i žešći? Zar smo došli do toga da će ugroženi biti samo oni koji njeguju dobre odnose s Moskvom? Izgleda da je tako.
Naime, aktualni prosvjedi u Budimpešti Orbanu primarno zamjeraju "udaljavanje od EU i jačanje odnosa s Rusijom".
Otkud takve poruke u krupnom planu? Kako to stanovnici Mađarske uočavaju "jačanje odnosa s Rusijom"? Za pretpostaviti je da po tom pitanju ne uočavaju ništa već svu percepciju crpe iz pretpostavki koje im se redovno serviraju putem medija.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
