Nakon cijele kronologije rušenja nepodobnih vlasti korištenjem tzv. "obojenih revolucija" u orkestraciji američkih interesa, jako je teško aktualna događanja u Mađarskoj vidjeti na bilo koji drugačiji način.
Gdje završava autentično nezadovoljstvo, a gdje počinje uplitanje u unutarnju politiku druge države koristeći se narodom te iste države? Valja prihvatiti činjenicu da su oba stadija često prisutna u isto vrijeme, s tendencijom prelaska iz prvog u drugi, ako postoji viši (moćniji) vanjski interes.
Narod jedne zemlje može prosvjedovati "do mile volje" protiv svoje vlasti, ali istoj vlasti se generalno neće dogoditi apsolutno ništa ako je ona sama u skladu s interesima već spomenutih viših instanci. Koje su to instance? Negdje se nalaze na relaciji Washington-Bruxelles, a generalno ih možemo nazvati "interesima krupnog (najkrupnijeg) financijskog kapitala".
Tisuće jesu ponovno izašle na ulice Budimpešte, oko 5,000 da budemo precizni (procjena novinske agencije AFP), te je sada to velika vijest u Zapadnom tisku koji još jednom ponavlja kako je riječ o autentičnom narodnom buntu protiv mađarskog premijera Viktora Orbana, čovjeka kojeg je američki utjecajni senator John McCain nedavno nazvao "neo-fašističkim diktatorom".
Spomenuti "diktator", rođen 31. svibnja 1963., predsjednik je konzervativne mađarske, vladajuće, stranke Fidesz. Bio je premijer Mađarske od 1998. do 2002. te kasnije ponovno od 2010., a na poziciji je i danas. Na izborima 2010. i prošle godine njegova stranka osvojila je dvije trećine u parlamentu.
Danas "neo-fašist", jučer svašta - tako ga list The Economist 2007. opisuje kao "ciničnog populistu s autoritarnim politikama socijalističkog tipa".
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
