Više nije nikakva novost da američka administracija hrli u pomoć Izraelu. Ovoga put se radi o zaštiti izraelskog režima kojega palestinske organizacije žele dovesti pred Međunarodni kazneni sud. Ovi pokušaji stari su desetljećima. Sve izraelske vlade su, međutim, govorile kako su se njihova djelovanja na teritorijama osvojenim nakon arapsko-izraelskog rata 1967. godine odvijala sasvim u skladu s pravilima ratovanja. Prema izraelskom ministarstvu vanjskih poslova, Zapadna obala nije okupirano područje, već upitno područje sukobljenih interesa. Stoga, sve što čini Izrael na Zapadnoj obali je u potpunosti legalno.
Ako je tome tako, svijet se može čuditi zašto Tel Aviv grozničavo odbija suočiti se s međunarodnom pravdom i zašto se pokušava rušiti palestinski predsjednik Mahmud Abas, koji prijeti zahtjevom da sud u Haagu istraži izraelska djelovanja na okupiranim teritorijama. Američki državni tajnik Rex Tillerson upozorio je Abasa 17. studenoga da će američka vlada, ukoliko Palestinci ne povuku svoju prijetnju, zatvoriti misiju Palestinske oslobodilačke organizacije u Washingtonu. No, ako je Izrael djelovao zakonito, kako se tvrdi, ne bi li trebali istupiti na sud i dobiti jedinstvenu priliku dokazati jednom za svagda da nije okupatorska sila i da može graditi naselja na Zapadnoj obali bez ikakvih problema.
Zatvaranje ureda PLO-a u Sjedinjenim Državama temelji se na zakonu koji je američki Kongres donio 1994. godine, ubrzo nakon povijesnog potpisivanja Sporazuma iz Osla između Izraela i PLO-a. Čak ni najgori pesimisti nisu očekivali kako će 23 godine kasnije ovaj ugovor biti od pomoći Izraelu za aneksiju čak 60 posto Zapadne obale (opisani kao Područje C) umjesto stvaranja palestinske države na istom mjestu. Malo tko je mogao i zamisliti da će se broj izraelskih naseobina na Zapadnoj obali učetverostručiti u tom vremenskom razdoblju. Tada je bilo oko 110 tisuća nezakonitih stanovnika, a sada ih ima preko 400 tisuća bez naznake smanjenja njihovog broja.
Amerikanci tvrde da rade danonoćno na novoj izraelsko-palestinskoj mirovnoj inicijativi, što je rečenica koja se može čuti podjednako prije četrdeset godina i danas. U međuvremenu, izraelski ministar stanovanja i izgradnje Yoav Galant sasvim galantno najavljuje planove u kojima bi udvostručio naselja u Jordanskoj dolini, koja je također dio Zapadne obale. Njegov plan se sastoji od subvencija kibucima koji žele primiti nove stanovnike. Galantov stav je u potpunoj suprotnosti s Američkim planom za bliskoistočni mir iz 2003. godine, koji osigurava rezoluciju UN-ovog Vijeća sigurnosti i zabranjuje daljnju izgradnju izraelskih naselja na Zapadnoj obali. Doduše, iz Washingtona se nisu čule prijetnje za zatvaranje izraelskog veleposlanstva u Washingtonu.
Galant je u izjavi za medije naglasio kako postoji široki dogovor u Izraelu kako je Dolina Jordana dio izraelske države i da će se takav stav štititi u diplomatskim pregovorima. Ovaj široki konsenzus navodno uključuje i lijevo orijentiranu Laburističku stranku. Godine 1992. tadašnji ministar zdravstva Haim Ramon najavio je u ime premijera Yitzhaka Rabina kako je u skladu s platformom stranke neizgradnja novih niti širenje postojećih naselja, osim u području Jeruzalema i Doline Jordana. Iduće je godine završena rasprava oko Dogovora u Oslu, no taj sporazum nije spriječio izraelsku politiku za još jače i intenzivnije naseljavanje u Dolini Jordana, uz istovremeno lagano ali stalni istiskivanje Palestinaca. Takva politika osobito je bila na snazi za vrijeme laburističkog premijera Ehuda Baraka i ministra obrane Amira Peretza.
Izraelska politika u Dolini Jordana ne samo da krši međunarodno pravo, već i same izraelske zakone. Još 2005. je država dala izvještaj u kojemu se govori o zemljištu na desetke tisuća Palestinaca koji su pobjegli u Jordan tijekom i nakon rata 1967. godine, te koji se smatraju zemljoposjednicima i kućevlasnicima u odsutstvu, a ne izbjeglicama. Njihov je broj oko stotinjak tisuća ljudi, ali poneki izraelski demografi i geografi smatraju da je stvaran broj dvostruko veći. Tada je izraelska vlada odlučila kako je alociranje zemlje odsutnih Palestinaca izraelskim naseljenicima protuzakonito. Zapravo, zakon naređuje izraelskoj upravi samo nadzor nad vlasništvom odsutnih Palestinaca, ali im ne oduzima to vlasništvo, kako bi se ono moglo vratiti vlasnicima čim se vrate na Zapadnu obalu i potvrde svoju imovinu. Izraelske sigurnosne snage su stoga skovale opaki plan. Među imovinom se nalaze vrijedna područja i zemljišta stotinjak palestinskih vlasnika u dolini rijeke Jordan, pa su pogranične snage dobile listu tih stotinu Palestinaca. U međuvremenu je popis narastao na dvije tisuće novih imena. Bojeći se tužbi vlasnika koji žele povrat svoje imovine, izraelske su vlasti odlučile zabraniti povratak svih tih vlasnika u Zapadnu obalu. Međutim, u samoj Dolini Jordana ostalo je nekoliko tisuća Palestinaca koji su se već vratili na svoja zemljišta, a uz njih postoje još 75 tisuća izbjeglica iz ostalih dijelova Palestinske samouprave ili Gaze, među kojima i 15 tisuća beduinskih stanovnika koji žive u nepriznatim seoskim naseljima. Svi oni remete izraelski plan za stvaranjem potpuno židovskog područja. Ako se na Balkanu provodilo etničko čišćenje i razmjena stanovništva, onda se to dobrim dijelom moglo naučiti od Izraelaca.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
