Španjolski ministar vanjskih poslova, Alfonso Dastis, rekao je u razgovoru za novinsku agenciju AP kako aktualni sraz između Madrida i Barcelone nipošto neće rezultirati neovisnom Katalonijom, ali je moguće proširiti katalonsku autonomiju.
Izgleda kako taktika Madrida iz dana u dan postaje sve jasnija - izgleda kako se radi o staroj taktici "mrkve i batine". Naime, dok su katalonski predsjednik Carles Puigdemont i njegova regionalna Vlada nudili, nakon referenduma, pregovore s Madridom ovi su to odbili iako su znali da bi katalonski separatisti vrlo vjerojatno pristali na odustajanje od proglašenja neovisnosti kada bi im se ponudila snažnija autonomija.
No, Madrid nije želio da stvari krenu takvim tokom, odnosno da Barcelona ima glavne karte u svojim rukama. Prvo je trebalo slomiti utjecaj separatista, a to je napravljeno raspuštanjem regionalne Vlade, smjenom šefa policije, te raspisivanjem novih regionalnih izbora koji bi se trebali održati u prosincu. Zadnji udarac svakako je bio jučerašnji masovni prosvjed za španjolsko jedinstvo koji je na ulice Barcelone doveo, prema tvrdnjama iz Madrida, i preko milijun ljudi. Nije ni bitno jesu li ti ljudi bili većinom Katalonci ili su pak tog dana stigli autobusima iz cijele Španjolske, činjenica je da je Madrid pokazao kako drži situaciju pod kontrolom.
Odjednom se tematika promijenila - više se ne piše o tome koju bi valutu koristila neovisna Katalonija, bi li postala dio EU itd. Umjesto toga piše se o tome gdje bi Puigdemont mogao zatražiti azil, u Belgiji? Ili možda Francuskoj?
Kako je Madrid uspio to postići u svega 48 sati i manje? Kao prvo valja istaknuti kako Madrid nije bio sam - podrška koju su dobili s obje strane Atlantika dodatno je pozitivno zacementirala njihov teritorijalni integritet. U neku ruku Madrid je Barceloni poručio: "Katalonijo, ako bježiš, nemaš kamo bježati".
Da je nekim slučajem mišljenje stanovnika Katalonije o neovisnoj Kataloniji posve homogeno svejedno bi imali ogromne probleme nakon proglašenja neovisnosti. Naći se u prostoru izvan komunikacije i integracije je nešto što bilo koja europska država, stara ili nova, ne može podnijeti dugo, odnosno uopće.
Prije nego su krenuli s idejom odcjepljenja od Španjolske katalonski separatisti bili su itekako svjesni političke klime u Europi i činjenice da će dan nakon proglasa neovisnosti Madrid biti zatrpan porukama s cijelog kontinenta u kojima će stajati: "Ovo je vaše interno pitanje i iza cjelovite Španjolske stojimo u potpunosti".
No, nadali su se nečem što se u ovakvim situacijama često naziva "Slovenski scenarij". Naime, Slovenija, koja je prva proglasila neovisnost od Jugoslavije, inicijalno također nije imala podršku Europe, ali s vremenom ju je dobila. Zašto je Europa promijenila stav početkom 90-ih po pitanju Slovenije i zašto bi sada, eventualno, promijenila stav po pitanju Katalonije? Barcelona zna da su europske izjave podrške španjolskom jedinstvu pisane na vrlo tankom papiru, kao i 90-ih po pitanju jedinstvene Jugoslavije, a ne u kamenu. Stvari se u ovakvim političkim situacijama mogu relativno brzo promijeniti, naročito ako postoje faktori koji potiču tu promjenu.
Da je Madrid zaista, kako su neki strahovali, odmah u subotu ujutro pokrenuo tenkove dajući im naredbu "pravac Barcelona!", počeli bi se kretati prema Slovenskom scenariju. No, iako je Madrid napravio dvije poprilične pogreške po pitanju ove krize (napad policije na glasače za vrijeme referenduma 1. listopada i potpuno odbijanje dijaloga s katalonskim vlastima), ovog puta djelovao je poprilično mudro. Da su ponovno izabrali silu to bi katalonskoj neovisnosti dalo krila. Zapravo, mada to nikada neće i ne mogu priznati, možda se katalonsko separatističko vodstvo čak malo i nadalo takvom scenariju jer onda bi mogli pokrenuti opsežnu kampanju, koja bi potrajala, ali bi s vremenom došli do srca Europljana.
Umjesto toga Madrid se odlučio za drugačiju taktiku - Puigdemonta su jednostavno proglasili nebitnim. Ne samo to, iz Madrida su jučer poručili kako se on, ako želi, može slobodno ponovno kandidirati na izborima koji će se održati u prosincu. Dakako, to je politička zamka - ako odbije postaje odmetnik koji želi nešto postići mimo zakona i Ustava. Ako pak prihvati onda ujedno prihvaća da je Madrid taj koji određuje pravila igre i ponovno postaje irelevantan pred Kataloncima koji su mu dali priliku.
Činjenica je da Puigdemont zapravo nema s čime uspostaviti neovisnost - proglasiti da, uspostaviti ne. Od nekoliko stotina tisuća do eventualno milijun ljudi jučer mašući na ulicama Barcelone španjolskim zastavama je možda odličan mobilizacijski PR potez Madrida, ali ti ljudi nisu nikakav hologram, oni su tamo i oni predstavljaju konkretnu kočnicu bilo kakvom odlasku Katalonije. To nije i ne može biti Slovenski scenarij, to nisu scene s ulica Ljubljane 1990.
Puigdemont je poručio kako je "najbolja obrana ostvarenog pružanje demokratskog otpora Članku 155". Što to uopće znači? Zamislite da ste u neovisnoj Kataloniji i u vašoj glavi ona će biti takva? Ne, to jednostavno nije dovoljno i na neki način već je priznavanje poraza. Proglašenje neovisnosti, u takvim napetim situacijama, nešto je poput klasičnog puča, a svaki ozbiljni pučist zna da se stvari moraju odvijati ekstremno brzo da bi bile učinkovite. Svaka propuštena minuta je poklon za drugu stranu koja nema što čekati. No, čak i najambiciozniji pučisti naučili su na svojoj koži kako je ponekad vremena jednostavno premalo - primjerice turski pučisti koji su prošle godine, nakon dužeg vremena kovanja podzemne zavjere, odigrali gotovo sve po pravilima, rasporedili tenkove na ključne mostove Istanbula, ali nisu očekivali da će ih goloruki pristaše sve islamističkijeg predsjednika Erdogana zaustaviti do jutra.
Katalonija, dakako, nema tenkove, ali njihovo regionalno vodstvo svejedno nije učinilo ništa ambiciozno od proglašenja neovisnosti u petak do danas. Jesu li se odmarali tijekom vikenda nakon stresnog tjedna? Možda. Da su konkretniji već u subotu ujutro bi u javnost izašli s koječim - od popisa ljudi koji će potencijalno raditi na novom katalonskom Ustavu, do definiranja novih ustanova, monetarne politike, vanjske politike... Umjesto toga sve je izgledalo kao povod za dobru proslavu petkom navečer, ali dalje od toga se nije išlo.
To nas ponovno dovodi do pretpostavke da Puigdemont i njegovi zapravo ni nisu imali u planu potpunu neovisnost, jer da jesu gdje je taj plan? Umjesto toga željeli su nešto iskombinirati s idejom da će im Madrid dati veće ovlasti ako ih prestraše dovoljno s odcjepljenjem.
Umjesto toga dobili su još snažniji Madrid i sve skupa neodoljivo podsjeća na situaciju u Iraku samo što nema puškaranja. Predsjednik Iračkog Kurdistana podnio je ostavku i time ta priča o neovisnosti, barem za sada, završava. Hoće li se sada slično dogoditi u Kataloniji? Moguće je. Naime, španjolski tužitelji potvrdili su u petak kako se protiv Puigdemonta podiže optužnica za "pobunu", a to je prijestup koji nosi do 30 godina zatvora. Dakle, mrkva novim katalonskim vlastima koje će biti formirane nakon izbora 21. prosinca, za kada su najavljeni novi izbori u Kataloniji, jer im se neslužbeno nudi možda i "veća autonomija", a batina za Puigdemonta koji vikend nije proveo proglašavajući nove institucije neovisne Katalonije već razmišljajući o tome da li ostati ili pobjeći iz zemlje.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
