Osmog siječnja bilježimo stotu godišnju slavnih Četrnaest točaka američkog predsjednika Woodrowa Wilsona, osnivačkog čina kojim su Sjedinjene Države postale fundamentalni čimbenik svjetskog poretka. Wilson već neko vrijeme nije popularan u svojoj zemlji porijekla. Politička rigidnost pri kraju njegove političke karijere dovela je do snažnog sukoba sa Senatom oko Lige narode, što je završilo s Četrnaest točaka. Njegovo nastojanje na nacionalnom samoodređenju kao temelja nacionalnih država ima svoja ograničenja i rizike, a Wilsonovski idealizam se često smatra krajnje nepraktičnim polazištem za američko traženje nacionalnih interesa. Stoga je Wilson u Sjedinjenim Državama jedan od najnepopularnijih predsjednika dvadesetog stoljeća. Ipak, unatoč svojim i američkim greškama, Wilsonovih Četrnaest točaka stoji kao prvi nacrt američke velike strategije za tzv. Američko stoljeće.
U siječnju 1918. godine, Prvi svjetski rat je još uvijek bio aktualan i Njemačka je zapravo još uvijek mogla pobijediti. Njemačko Carstvo imalo je u svom posjedu velike dijelove Francuske te je pobijedilo Rusiju, koju su tada vodili Vladimir Iljič Lenjin i Lav Trocki. Boljševici, samo nekoliko tjedana na vlasti, bili su spremni na kapitulaciju caru Wilhelmu II, ali su ujedno najavili dolazak svoga vremena. Predmnijevali su veliku revoluciju koja će pomesti stari europski poredak koji je i doveo do rata, a bili su skoro u pravu.
Amerikanci su ušli u rat protiv Njemačke prethodnog travnja, a američke trupe su konačno počele dolaziti u Francusku. Američka moć se pokazala presudnom i Wilson je iskoristio taj trenutak za traženje američkih ratnih ciljeva i poratnih planova. Francuski, britanski i talijanski saveznici, a zapravo i Njemačka i Austro-Ugarska, borili su se unutar već postojećeg okvira europske ravnoteže moći i detalji njihovih ratnih planova bili su ukovani u tajne povelje. Njihovi narodi doslovce nisu znali zbog čega točno se bore, barem ne dok Lenjin i Trocki nisu objavili neke od tajnih ugovora u nastojanju diskreditiranja 'imperijalnih' sila.
Četrnaest točaka je izazvao sam smisao savezničkih ratnih ciljeva i igru ravnoteže snaga, a ujedno su stajali nasuprot Lenjinovim revolucionarnim tezama. Tako u točki jedan, Wilson napada legitimnost prethodnih ratnih ciljeva Antante i upozorava kako će Amerika, unatoč pružanju načina savezničke pobjede, ujedno raditi za ostvarenje svojih vizija pravilnog svjetskog poretka, a ne onih njihovih. Točke 2, 3 i 4, te točka 14 ukratko prikazuju pravilno uređen svijet u poznatim pojmovima slobode navigacije, jednakosti trgovačkih uvjeta, prihvaćanje pravila među zemljama potpisnicama Lige naroda, loše zamišljeno razoružanje, te Liga naroda kao jamstvo mira i načela Četrnaest točaka.
Točka 5 je pozvala na prilagođavanje kolonijalnih zahtjeva, koja se na jednoj razini tiče samo grabeži njemačkih kolonija, ali ujedno počinje rušiti imperijalističke težnje velikih sila (uključujući Sjedinjene Države) postavkom kako je kolonijalna sila samo privremeni skrbnik s odgovornostima za upravu na određenom teritoriju. Nije se radilo o izravnom napadu na zapadni kolonijalizam, ali je bio korak u tom pravcu. Četrnaest točaka se bave Njemačkom samo sporedno, ali u svom slavnom govoru od osmoga siječnja, Wilson je pojasnio kako mu je cilj integrirati, a ne uništiti Njemačku. Prema njegovim riječima: 'Nismo ljubomorni na njemačku veličinu... ako se ona želi udružiti s nama i drugim miroljubljivim narodima svijeta... Želimo samo da prihvati mjesto jednakosti među narodima svijeta'. Sve je to izrečeno još dok je europskim kontinentom bjesnio rat.
Točke 6-13 izražavaju američke ciljeve za preuređenjem Europe nakon raspada Ruskog Carstva, vjerojatne skore propasti Osmanskog i Austro-Ugarskog Carstva, te njemačkog poraza. Neke točke govore o Zapadnoj Europi, te potrebi obnove belgijske države i povratka Alsace-Lorraine Francuskoj. Druge zagovaraju nastanak nacionalnih država Srednje i Istočne Europe, uključujući ponovni nastanak Poljske, te zemalja Balkana.
Točka 6 pokriva Rusiju, s dodatkom koji je napravio Wilsonov savjetnik za nacionalnu sigurnost Edward 'Colonel' House i njegov pomoćnik Walter Lippman. Taj dodatak osobito poziva na finsku, estonsku, latvijsku, litavsku i ukrajinsku neovisnost, a čak i neki oblik protektorata za ruske srednjoazijske posjede. Rusija se trebala pozvati u poslijeratni svjetski poredak kao nacija, a ne kao carstvo. No, sve do devedesetih, kada je propao SovjetskI Savez, Sjedinjene Države su počele razmišljati o uključivanju Istočne Europe i Euroazije u širu svjetsku priču i to upravo na temeljima točke 6.
Svakako su Amerikanci u tom trenutku imali nevjerojatno samouvjerenje. Još uvijek je ta prekoatlantska zemlja bila obilježena osvajanjem Divljeg zapada i životnim sjećanjima na Građanski rat, još uvijek nije znala što su njezine kulturne odrednice, ali su preuzeli svjetski poredak. Zbog činjenice najgoreg rata koji je svijet do tada poznavao, Wilson je predložio novi sustav za siguran svijet, a osobito siguran za 'sve miroljubljive nacije'. No, nije ovo bio memorandum idealizma, već je Wilson skicirao američki sustav u kojemu je uništio imperijalnu sferu utjecaja i stvorio otvoren sustav u kojemu će Washington preuzeti politički imperijalizam i gospodarsku snagu. Ujedno je tada Wilson shvatio da Sjedinjene Države šire svoj utjecaj ako šire svoje vrijednosti, npr. putem poštenih trgovačkih ugovora i razbijanja kolonijalnog načina uprave.
Povjesničari, međutim, teško upozoravaju na nekonzistentnosti, licemjerje i loše posljedice Wilsonovog plana za američkog svjetsko vodstvo. U to vrijeme je francuski premijer Georges Clemenceau dao najveći sardonični odgovor na Četrnaest točaka: 'Bog nam je dao Deset Zapovjedi i mi smo ih prekršili. Wilson nam je dao Četrnaest točaka. Vidjet ćemo...'. Od tada svaki američki diplomat koji daje neki hrabar prijedlog dobiva žestoke šamare iz Pariza.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
