2011. godine, masovni prosvjedi koji su buknuli protiv sirijskog režima eskalirali su u jedan nemilosrdni građanski, vjerski i sektaški rat. U tom periodu, zbog niza faktora, sirijska vojska nije bila spremna za sukob. Desetljeća korupcije te ukorijenjeni sistem nepotizma i pokroviteljstva su je lišile profesionalnosti i borbene učinkovitosti. Unatoč tome, uspjela je prebroditi masovnu pobunu, rat na više fronti, desetke tisuća dezerterstva, gubitak velikog dijela teritorija, a predsjednik Bashar al-Assad, kojem su mnogi na početku sukoba pripisivali smrtnu presudu, je i dalje na vlasti i snažniji no ikad.
Sposobnost vojske da zadrži kontrolu nad teritorijima od vitalne važnosti za opstanak režima je rezultat neočekivanog paradoksa. Faktori koji su oslabili vojsku u godinama mira su postali njezina glavna prednost za vrijeme rata.
To se posebno očituje u snažnoj korupciji koja je vladala unutar vojske kao i raširenoj mreži nepotizma i poznanstva koja je prethodila ratu. Ti fenomeni su kao posljedicu imali stvaranje jedne vojne strukture srednjih i visokorangiranih časnika snažno povezanih obiteljskim, sektaškim, vjerskim i poslovnim vezama. Ta nemeritokratska struktura se s izbijanjem sukoba transformirala u jedan, sirijskome režimu odan, paralelni zapovjedni lanac koji je u stanju donositi strateške odluke adaptirajući se stalno mijenjajućoj situaciji na bojnome polju. Naime, prilagođavajući se novim dinamikama na terenu, povlačeći vojsku s određenih fronti, sklapajući dogovore i paktove s raznim skupinama te vršeći outsourcing pješadije na paravojne formacije i milicije, sirijski režim je uspio osigurati svoje preživljavanje te zadržati kontrolu nad vitalnim i najvećim urbanim centrima.
No sirijska vojska nije samo instrument u rukama režima. Radi se o dva odvojena, ali međuovisna entiteta. Osim bitaka na terenu, vojska pruža logističku podršku odanim paravojskama i predstavlja glavni kanal kroz koji dolazi pomoć iz Irana i Rusije. I dok je potreba režima za pješadijom zadovoljena dobrim dijelom iz paravojnih formacija, vojska je zadržala kontrolu nad zračnim snagama i teškim naoružanjem poput artiljerije. Duboka evolucija Sirijske vojske od 2011. je kao posljedicu imalo opadanje broja dezerterstva i jačanje slike režima kao simbola nacionalnog jedinstva.
Nastanak sirijske vojske Osnovana 1946. sirijska vojska se ubrzo nametnula kao važan igrač u unutarnjim i vanjsko političkim dinamikama Bliskog istoka. Šezdesetih godina prošlog stoljeća, tenzije unutar vojnih snaga su prouzročili niz državnih udara od kojih je zadnji doveo na vlast tadašnjeg ministra obrane i zapovjednika zračnih snaga Hafeza al-Assada, oca Bashara al-Assada, 1970. Od tog trenutka vojne snage i sigurnosne službe će biti pod čvrstom kontrolom režima koji je uspostavio sustav ...
Sposobnost vojske da zadrži kontrolu nad teritorijima od vitalne važnosti za opstanak režima je rezultat neočekivanog paradoksa. Faktori koji su oslabili vojsku u godinama mira su postali njezina glavna prednost za vrijeme rata.
To se posebno očituje u snažnoj korupciji koja je vladala unutar vojske kao i raširenoj mreži nepotizma i poznanstva koja je prethodila ratu. Ti fenomeni su kao posljedicu imali stvaranje jedne vojne strukture srednjih i visokorangiranih časnika snažno povezanih obiteljskim, sektaškim, vjerskim i poslovnim vezama. Ta nemeritokratska struktura se s izbijanjem sukoba transformirala u jedan, sirijskome režimu odan, paralelni zapovjedni lanac koji je u stanju donositi strateške odluke adaptirajući se stalno mijenjajućoj situaciji na bojnome polju. Naime, prilagođavajući se novim dinamikama na terenu, povlačeći vojsku s određenih fronti, sklapajući dogovore i paktove s raznim skupinama te vršeći outsourcing pješadije na paravojne formacije i milicije, sirijski režim je uspio osigurati svoje preživljavanje te zadržati kontrolu nad vitalnim i najvećim urbanim centrima.
No sirijska vojska nije samo instrument u rukama režima. Radi se o dva odvojena, ali međuovisna entiteta. Osim bitaka na terenu, vojska pruža logističku podršku odanim paravojskama i predstavlja glavni kanal kroz koji dolazi pomoć iz Irana i Rusije. I dok je potreba režima za pješadijom zadovoljena dobrim dijelom iz paravojnih formacija, vojska je zadržala kontrolu nad zračnim snagama i teškim naoružanjem poput artiljerije. Duboka evolucija Sirijske vojske od 2011. je kao posljedicu imalo opadanje broja dezerterstva i jačanje slike režima kao simbola nacionalnog jedinstva.
Nastanak sirijske vojske Osnovana 1946. sirijska vojska se ubrzo nametnula kao važan igrač u unutarnjim i vanjsko političkim dinamikama Bliskog istoka. Šezdesetih godina prošlog stoljeća, tenzije unutar vojnih snaga su prouzročili niz državnih udara od kojih je zadnji doveo na vlast tadašnjeg ministra obrane i zapovjednika zračnih snaga Hafeza al-Assada, oca Bashara al-Assada, 1970. Od tog trenutka vojne snage i sigurnosne službe će biti pod čvrstom kontrolom režima koji je uspostavio sustav ...
