2011. godine, masovni prosvjedi koji su buknuli protiv sirijskog režima eskalirali su u jedan nemilosrdni građanski, vjerski i sektaški rat. U tom periodu, zbog niza faktora, sirijska vojska nije bila spremna za sukob. Desetljeća korupcije te ukorijenjeni sistem nepotizma i pokroviteljstva su je lišile profesionalnosti i borbene učinkovitosti. Unatoč tome, uspjela je prebroditi masovnu pobunu, rat na više fronti, desetke tisuća dezerterstva, gubitak velikog dijela teritorija, a predsjednik Bashar al-Assad, kojem su mnogi na početku sukoba pripisivali smrtnu presudu, je i dalje na vlasti i snažniji no ikad.
Sposobnost vojske da zadrži kontrolu nad teritorijima od vitalne važnosti za opstanak režima je rezultat neočekivanog paradoksa. Faktori koji su oslabili vojsku u godinama mira su postali njezina glavna prednost za vrijeme rata.
To se posebno očituje u snažnoj korupciji koja je vladala unutar vojske kao i raširenoj mreži nepotizma i poznanstva koja je prethodila ratu. Ti fenomeni su kao posljedicu imali stvaranje jedne vojne strukture srednjih i visokorangiranih časnika snažno povezanih obiteljskim, sektaškim, vjerskim i poslovnim vezama. Ta nemeritokratska struktura se s izbijanjem sukoba transformirala u jedan, sirijskome režimu odan, paralelni zapovjedni lanac koji je u stanju donositi strateške odluke adaptirajući se stalno mijenjajućoj situaciji na bojnome polju. Naime, prilagođavajući se novim dinamikama na terenu, povlačeći vojsku s određenih fronti, sklapajući dogovore i paktove s raznim skupinama te vršeći outsourcing pješadije na paravojne formacije i milicije, sirijski režim je uspio osigurati svoje preživljavanje te zadržati kontrolu nad vitalnim i najvećim urbanim centrima.
No sirijska vojska nije samo instrument u rukama režima. Radi se o dva odvojena, ali međuovisna entiteta. Osim bitaka na terenu, vojska pruža logističku podršku odanim paravojskama i predstavlja glavni kanal kroz koji dolazi pomoć iz Irana i Rusije. I dok je potreba režima za pješadijom zadovoljena dobrim dijelom iz paravojnih formacija, vojska je zadržala kontrolu nad zračnim snagama i teškim naoružanjem poput artiljerije. Duboka evolucija Sirijske vojske od 2011. je kao posljedicu imalo opadanje broja dezerterstva i jačanje slike režima kao simbola nacionalnog jedinstva.
Nastanak sirijske vojske
Osnovana 1946. sirijska vojska se ubrzo nametnula kao važan igrač u unutarnjim i vanjsko političkim dinamikama Bliskog istoka. Šezdesetih godina prošlog stoljeća, tenzije unutar vojnih snaga su prouzročili niz državnih udara od kojih je zadnji doveo na vlast tadašnjeg ministra obrane i zapovjednika zračnih snaga Hafeza al-Assada, oca Bashara al-Assada, 1970. Od tog trenutka vojne snage i sigurnosne službe će biti pod čvrstom kontrolom režima koji je uspostavio sustav napredovanja temeljenog uvelike na nepotizmu i patronatu. Nakon zadnjeg sukoba s Izraelom 1982. sirijska vojska je prestala direktno sudjelovati u vanjsko političkim sukobima. Njena funkcija je postala više latentna i indirektna, ali i dalje usmjerena protiv države Izrael te je u tom kontekstu zajedno s Iranom financirala libanonski pokret Hezbollah i palestinske terorističke organizacije.
S dolaskom Bashara al-Assada na vlast 2000. stvari se nisu puno promijenile s vojnog aspekta. Osim financiranja libanonskih i palestinskih skupina, s američkom invazijom na Irak 2003., vlasti u Damasku su, dijelom i zbog zabrinutosti da bi mogle biti sljedeće u nizu, dopustile da Sirija postane jedna nesmetana tranzitna zona za veliki broj džihadista koji su išli u Irak boriti se protiv američkih snaga.
Sistem korupcije i nepotizma
Sistem korupcije i napredovanja putem poznanstava koji je lišio sirijsku vojsku borbene operativnosti i profesionalnosti ima duboke korijene utkane u ekonomski, socijalni i politički razvoj zemlje.
Što se tiče ekonomskog aspekta, plaće vojnih časnika kretale su se između 400 i 800 dolara. Iz tog razloga mnoga vojna lica su desetljećima koristili svoj utjecaj da bi poboljšali vlastitu financijsku situaciju. Pa su tako na primjer mladići koji su dolazili iz dobrostojećih obitelji izbjegavali u potpunosti ili djelomično obavezni vojni rok plaćajući mito. Također, časnici bi često koristili novake za privatne usluge poput radova na kući ili vožnje djece u školu te primali poklone od novaka da bi ignorirali njihove prijestupe. Uz sve to, bliske povezanosti režima i privatnih investitora su omogućile stvaranje nove vrste bogatih umirovljenih vojnih lica.
S aspekta vojne karijere, iako se moglo napredovati besprijekornim radom, često je ta praksa funkcionirala preko poznanstva. S malim iznimkama, iznad čina pukovnika se nije moglo napredovati bez pravih veza. U intervjuu jedan bivši vojnik koji je služio rok 2002. te je aktivan u Sektoru za vojnu kartografiju je izjavio da njegov nadređeni s činom pukovnika nije posjedovao ni osnovno znanje izrada mapa za vojne svrhe. Taj isti pukovnik, zahvaljujući obiteljskim vezama u sigurnosnim službama je 2005. postao brigadir general, a 2012. preuzeo zapovjedništvo brigade u gradu Daraa koja se i 2016. nalazi u rukama režima.
Jedan drugi oficir u intervjuu se prisjeća kako od osamdesetih godina do 2000-tih, godišnje vojne inspekcije su bile samo formalnost. Nakon obilnog ručka sa časnicima inspektor bi potpisao svu potrebnu dokumentaciju.
Sve je to doprinijelo da se sirijska vojska s vremenom razvije u klasičnu glomaznu birokraciju.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.