2011. godine, masovni prosvjedi koji su buknuli protiv sirijskog režima eskalirali su u jedan nemilosrdni građanski, vjerski i sektaški rat. U tom periodu, zbog niza faktora, sirijska vojska nije bila spremna za sukob. Desetljeća korupcije te ukorijenjeni sistem nepotizma i pokroviteljstva su je lišile profesionalnosti i borbene učinkovitosti. Unatoč tome, uspjela je prebroditi masovnu pobunu, rat na više fronti, desetke tisuća dezerterstva, gubitak velikog dijela teritorija, a predsjednik Bashar al-Assad, kojem su mnogi na početku sukoba pripisivali smrtnu presudu, je i dalje na vlasti i snažniji no ikad.
Sposobnost vojske da zadrži kontrolu nad teritorijima od vitalne važnosti za opstanak režima je rezultat neočekivanog paradoksa. Faktori koji su oslabili vojsku u godinama mira su postali njezina glavna prednost za vrijeme rata.
To se posebno očituje u snažnoj korupciji koja je vladala unutar vojske kao i raširenoj mreži nepotizma i poznanstva koja je prethodila ratu. Ti fenomeni su kao posljedicu imali stvaranje jedne vojne strukture srednjih i visokorangiranih časnika snažno povezanih obiteljskim, sektaškim, vjerskim i poslovnim vezama. Ta nemeritokratska struktura se s izbijanjem sukoba transformirala u jedan, sirijskome režimu odan, paralelni zapovjedni lanac koji je u stanju donositi strateške odluke adaptirajući se stalno mijenjajućoj situaciji na bojnome polju. Naime, prilagođavajući se novim dinamikama na terenu, povlačeći vojsku s određenih fronti, sklapajući dogovore i paktove s raznim skupinama te vršeći outsourcing pješadije na paravojne formacije i milicije, sirijski režim je uspio osigurati svoje preživljavanje te zadržati kontrolu nad vitalnim i najvećim urbanim centrima.
No sirijska vojska nije samo instrument u rukama režima. Radi se o dva odvojena, ali međuovisna entiteta. Osim bitaka na terenu, vojska pruža logističku podršku odanim paravojskama i predstavlja glavni kanal kroz koji dolazi pomoć iz Irana i Rusije. I dok je potreba režima za pješadijom zadovoljena dobrim dijelom iz paravojnih formacija, vojska je zadržala kontrolu nad zračnim snagama i teškim naoružanjem poput artiljerije. Duboka evolucija Sirijske vojske od 2011. je kao posljedicu imalo opadanje broja dezerterstva i jačanje slike režima kao simbola nacionalnog jedinstva.
Nastanak sirijske vojske
Osnovana 1946. sirijska vojska se ubrzo nametnula kao važan igrač u unutarnjim i vanjsko političkim dinamikama Bliskog istoka. Šezdesetih godina prošlog stoljeća, tenzije unutar vojnih snaga su prouzročili niz državnih udara od kojih je zadnji doveo na vlast tadašnjeg ministra obrane i zapovjednika zračnih snaga Hafeza al-Assada, oca Bashara al-Assada, 1970. Od tog trenutka vojne snage i sigurnosne službe će biti pod čvrstom kontrolom režima koji je uspostavio sustav napredovanja temeljenog uvelike na nepotizmu i patronatu. Nakon zadnjeg sukoba s Izraelom 1982. sirijska vojska je prestala direktno sudjelovati u vanjsko političkim sukobima. Njena funkcija je postala više latentna i indirektna, ali i dalje usmjerena protiv države Izrael te je u tom kontekstu zajedno s Iranom financirala libanonski pokret Hezbollah i palestinske terorističke organizacije.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
