U posljednjih četvrt stoljeća u javnosti se pojavljuju termini koji se ranije nisu pojavljivali i bili su veća ili manja nepoznanica. Čist zrak, čista voda, zdrava prehrana, čista energija, održivi razvoj, održivi promet i zelena ekonomija samo su neki od njih. No vjerojatno najelitniji i najupotrebljiviji izraz su obnovljivi izvori energije. Kontinuirani globalni porast broja stanovnika i težnja tih stanovnika da žive kvalitetnije i lakše, zasniva se primarno na raspoloživosti iskorištenja prirodnih resursa koji su ograničeni i koje porast broja stanovnika dodatno iscrpljuje.
Konvencionalne tehnologije stvaranja i distribucije hrane, pića, robe široke potrošnje zbog svojih manjkavosti i nesavršenosti u procesu obrade stvaraju ogromne probleme koji se očituju u iscrpljivanju fosilnih goriva, stvaraju se staklenički plinovi i kisele kiše, proizvodi opasni otpad. Onečišćenje prirode je svenazočno što je uostalom dovelo i do promjene klime i fenomena klimatskih promjena.
Najveći problem sadašnjih i budućih generacija je svakako izazov nedostatka energije. Bez energije nema ljudskog napretka u zemljama u razvoju niti očuvanja sadašnje razine života u razvijenim zemljama. U bliskoj budućnosti će biti potrebno ponajviše energiju fosilnih goriva postupno zamjenjivati raznim oblicima obnovljive i čiste energije. Kako sada stvari stoje, radi se prvenstveno o masovnijem korištenju sunčeve energije i energije vjetra, ali i drugih obnovljivih izvora energije poput geotermalne energije ili hidroenergije ovisno o zemljopisnoj raspoloživosti. Iskorištavanje svakog od nabrojenih oblika obnovljivih izvora energije iznjedrilo je i raznovrsne njima prilagođene tehnologije. U pravilu radi se o tehnologijama konverzije određenog tipa obnovljive energije u električnu energiju, budući da je taj oblik energije najpraktičnije dalje koristiti u bilo kojoj grani privrede, prometu ili kućanstvima.
Obnovljivi izvori energije su u pravilu promjenjivog intenziteta pa je i proizvedena električna energija promjenjiva. Potrebe korisnika električne energije su u pravilu također promjenjive pa je između proizvođača i korisnika potreban spremnik energije po mogućnosti takav koji bi se istovremeno mogao puniti i prazniti. U sadašnjoj su praksi to akumulacijska jezera kod hidroelektrana i rezervoari mazuta ili skladišta ugljena kod termoelektrana. U transportu su to rezervoari s gorivom (tekućim ili plinovitim ugljikovodicima). Prelaskom na obnovljive izvore energije u spremniku se u pravilu pohranjuje toplinska ili električna energija, a sve više i vodik.
Vodik je jedan od osnovnih, jednostavnijih i najčešćih elemenata u prirodi čiji se atom sastoji od jednog protona i jednog elektrona i najlakši je element u prirodi. Henri Cavendish je 1776. godine je otkrio vodik kao tvar nastalu iz kemijske reakcije metala i kiseline, a nazvao ga je "zapaljivi zrak". U nastavku istraživanja, 1781. je otkrio da vodik prilikom izgaranja proizvodi vodu. Antoine Lavoisier je 1783. vodiku dao ime od grčkih riječi hydro i genes. To je najlakši element u prirodi koji je čak 14 puta lakši od zraka. Pri sobnoj temperaturi od 21 °C i pri atmosferskom tlaku u plinovitom stanju je bez boje, mirisa i okusa, zapaljiv je, ali nije otrovan.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
