Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda predstavlja najelitniji i najekskluzivniji politički klub na svijetu. Vijeće je uspostavljeno kao jedan od šest osnovnih organa UN-a 1945. i kao neka vrsta obnove Lige naroda. Svakako Vijeće sigurnosti predstavlja najvažniji organ Ujedinjenih naroda. Njegova glavna svrha je spasiti svijet od izbijanja ratova, tj. očuvati međunarodnu mir i sigurnost, ali također ono je zaduženo za prihvaćanje novih članica u UN i odobravanje možebitnih promjena Povelje Ujedinjenih naroda.
Zapravo vijeće predstavlja jedini međunarodni organ koji ima pravo legalno usvajati obvezujuće rezolucije u pokušajima da sačuva mir. Ako je potrebno Vijeće sigurnosti može odobriti upotrebu sankcija ili koristiti silu (poduzeti vojne mjere protiv agresora) kako bi se očuvao mir i sigurnost. Vijeće ima pravo istraživati sporove i neslaganja koja bi mogla rezultirati sukobima i predlagati mjere rješenja, formulirati planove za reguliranje naoružanja, utvrditi postojanje prijetnje miru i predložiti rješenje. Jednako tako vijeće može uspostaviti i poslati mirovne misije ("plave kacige") u krizna žarišta. Npr. u kolovozu 2017. diljem svijeta bilo je raspoređeno 94 154 pripadnika vojno-sigurnosnog aparata iz 124 države i 14 831 pripadnik civilnog osoblja uz oko 1 496 volontera. Za mirovne misije u periodu od 1. srpnja 2017. do 30. lipnja 2018. namijenjeno je 6.8 milijardi $.
Osnivanje Vijeća sigurnosti UN-a je potpuno oblikovano od strane pobjedničkih Saveznika u Drugom svjetskom ratu. Vijeće se sastoji od ukupno 15 država članica od kojih su pet stalne članice (SAD, Rusija, Kina, Francuska i Velika Britanija). Ruska Federacija naslijedila je SSSR, a 1971. Republiku Kinu zamijenila je Narodna Republika Kina. Stalne članice mogu stavljati veto na bilo koju značajnu rezoluciju, uključujući one koje se odnose na primanje novih članica ili kandidate za Generalnog tajnika. Vijeće sigurnosti ima i deset nestalnih država članica koje bira Opća skupština UN-a, a članice se rotiraju svake dvije godine po regionalnom ključu.
Predsjedništvo se rotira svakog mjeseca. Da bi neka rezolucija prošla potrebno je da dobije najmanje 9 glasova u vijeću od 15 mogućih i da ne dobije niti jedan glas protiv od pet stalnih članica. Ako se neka članica suzdrži od glasovanja taj glas se uopće ne računa. Npr. to je bila greška SSSR-a kad su se 1950. suzdržali od glasovanja prilikom Korejskog rata što je omogućilo SAD-u da svoju intervenciju u ratu provode pod okriljem snaga UN-a.
Organizacija još uvijek odražava odnos velikih sila 1945. iako je današnji svijet dosta drukčiji od onoga prije 70-ak godina. Postoji široko uvjerenje da je sadašnji sustav kolektivne sigurnosti zastario i da treba reformu. Stoga su se pojavili mnogobrojni zahtjevi za reformom Vijeća sigurnosti kako bi se unutar vijeća mogli prikazati stvarni geopolitički odnosi sila. Doduše, 1965. napravljena je reforma pa se broj nestalnih članica povećao sa šest na deset. Skupina država tzv. G4: Njemačka, Brazil, Indija i Japan su države koje su najkonzistentnije tražile mjesta stalnih članica. Japan i Njemačka nisu se našli kao stalne članice 1945. zbog pogrešne strane u Drugom svjetskom ratu iako su drugi i treći najveći financijeri organizacije, dok su Brazil i Indija najveći davatelji ljudstva za mirovne misije. S druge strane Italija predvodi skupinu država Ujedinjeni za konsenzus (još su unutra Kolumbija, Kanada, Južna Koreja, Španjolska, itd.) koje zagovaraju reformu vijeća i njegovo proširenje uz duži mandat (3 do 5 godina), ali bez novih stalnih članica. Ove godine objavljeno je da G4 nacije spremne odustati od prava veta ako postanu stalne članice. To dokazuje koliko je državama važno biti dio najelitnijeg i najekskluzivnijeg političkog kluba na svijetu (uz klub posjednika nuklearnog naoružanja).
Mogućnosti reformiranja Vijeća sigurnosti UN-a iako postoje čini se da nisu trenutno realne. Promjena Povelje UN-a zahtijeva potvrdno glasovanje i domaću ratifikaciju iste od 2/3 država članica UN-a. To uključuje i pet stalnih članica koji bi se trebale odreći dijela svojih prava.
Pet stalnih članica iako deklarativno podržavaju proširenje Vijeća sigurnosti UN-a u praksi su se protivile ulasku novih članica. Zato već više od 70 godina nije bilo reforme iako se svijet užurbano mijenja i svakim danom je sve opasniji. Sasvim je razumljivo zašto reforme nije bilo. Iako od prvog dana donošenja UN povelje su postojali zahtjevi za drukčijim sustavom, pet sila nije dozvoljavalo promjene. Zašto? Zato što jednostavno Amerika, Velika Britanija, Francuska, Rusija i Kina ne žele dijeliti svoju geopolitičku moć i utjecaj s drugim državama i ne žele smanjiti svoj utjecaj. Npr. svaka od pet država članica kretala je u vojne pohode bez odobrenja. Sadašnji veto sustav nije u stanju spriječiti neki veliki rat pogotovo ako se države s pravom veta nalaze u direktnom konfliktu jedna s drugom.
Do danas je pravo veta korišteno više od 260 puta. Rusija je koristila svoje pravo najviše te je blokirala oko 130 rezolucija. Velika većina ruskih veta korištena je za vrijeme SSSR-a koji je svoje pravo veta iskoristio 119 puta od 1946. do 1991. Korištenje veta od strane sovjetskog predstavnika Andreja Gromika postalo je toliko uobičajeno da je u UN nazvao "gospodin ne". Amerika je koristila veto oko 90 puta, Kina je koristila svoje pravo veta 11 puta, Velika Britanija 32 puta, Francuska 17 puta.
Premda se institucija predstavlja kao demokratska, demokratski principi u njoj vrijede samo u teoriji. Ako je uistinu vijeće demokratska institucija kako onda da od 193 države članice UN-a njih samo pet ima pravo odlučivati o sudbini svijeta? Hoće li se uvesti sankcije ili neće? Hoće li neka država biti proglašena agresorom ili će proći bez kazne? Hoće li se razmjestiti plave kacige u krizno područje ili će se rat nastaviti? Ekskluzivnost prava da odgovori na ta pitanja ima vijeće petorice. Vijeće sigurnosti UN-a služi velikim silama kao demokratski mehanizam kroz koji one nameću i provode svoju političku volju diljem planeta. Zbog američkog veta Palestina još uvijek nema status međunarodno priznate države, a ekspanzija Izraela na okolna arapska područja prošla je bez sankcija. UN nije kaznio sovjetsku invaziju Mađarske 1956. ili američki angažman u Vijetnamu 1960-ih i 1970-ih godina na koji je bačeno više bombi nego ikad ranije u povijesti. Američka invazija na Irak 2003. i ratovi u Ukrajini i Siriji pokazali su paraliziranost institucije prema ključnim političkim događajima na početku 21. stoljeća. S druge strane, UN-ov angažman na Kosovu i Libiji i danas je kontroverzan.
Iako je Vijeće sigurnosti UN-a stvoreno da očuva mir u svijetu ono ga ne uspijeva sačuvati već je nemoćno zbog sukoba Zapada (SAD, Velika Britanija i Francuska) i Istoka (Rusija i Kina). To je dokaz da se radi prvenstveno o instituciji koja štiti političke interese velikih, a ne opće interese čovječanstva kojeg bi ona trebala zaštititi od novih oružanih sukoba. Ratovi i dalje traju, a Vijeće sigurnosti, kao niti UN u cjelini, nije u stanju da zaustavi oružane konflikte i nametne mir. U bliskoj budućnosti teško da će se situacija popraviti. Čak i ako dođe do reforme Vijeća sigurnosti te ulaska novih članica, sadašnji klub-5 članica s pravom veta i dalje će zadržati to pravo. Možda jedino rješenje koje bi moglo učiniti Vijeće efikasnijim bilo bi da ono nije sastavljeno od država već od humanitarnih skupina i nevladinih organizacija kojima bi mir i stabilnost bili na prvom mjestu. No čak i kad bi se to dogodilo, borci za mir u svijetu bili bi nemoćni ostvariti mir bez potpore država koje bi mogle vojno intervenirati ili uvesti sankcije. Stoga će se ratovi nastaviti, a svjetski mir će biti i dalje utopija.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
