Godina koja je za nama donijela je velike događaje, promjene, preokrete, sukobe, no nažalost vrlo malo mira pa čak ni previše nade da mir možemo uskoro dočekati.
Već nekoliko godina u nizu završna analizu počinjemo s ratom u Siriji i nada da će baš godina koja slijedi tom narodu donijeti toliko potreban mir. Ovo je već peti put da iznosimo jednu te istu poruku, no ona je i dalje podjednako važna. Svaki put je situacija donekle slična, godina izmiče i mogu se iznijeti argumenti koji idu miru u prilog, no, možda smo do sada bili ipak pretjerano optimistični.
Realno gledajući, rat u Siriji nije pred završetkom i činjenica da smo, još jednom, pred održavanjem velikih mirovnih konferencija, malo znači. Konferencija u Ženevi, u ljeto 2012., doimala se kao sastanak na kojem će se velike sile, primarno SAD i Rusija, napokon dogovoriti i da će krvavi pokolj u Siriji prestati. Sutra je već 2016. godina i taj pokolj ne samo da se nije okončao već je i potpuno izmaknuo kontroli.
Akteri su danas brutalniji i uključeniji no ikad. U to ljeto 2012. trebalo je samo postići nekakav politički sporazum koji bi obuzdao agresivne tendencije Turske i Saudijske Arabije, a danas je stvar daleko kompliciranija i velik dio Sirije nalazi se pod kontrolom tzv. "kalifata", odnosno terorističke organizacije ISIL.
Rat se proširio i na susjedni Irak, otprilike baš onda kada je postalo jasno da Irak neće biti američka marioneta koja bi trebala pridonijeti smjeni režima u Damasku. Kada je to postalo jasno tada se ofenziva ISIL-a naglo preselila i u Irak, a veliki gradovi poput Mosula, Tikrita i Ramadija pali su pod njihovu kontrolu. Od onda se ipak iračka vojska oporavila, ili joj je dozvoljeno da se oporavi, pa su neka mjesta - uključujući Tikrit i Mosul - oslobođena.
Sve su to službene kronologije ovog sukoba, ali između redaka pronaći ćemo možda i najvažnije istine. Primjerice, što je spasilo Irak od potpune ISIL-ove vladavine u trenutku kada se iračka vojska, godinama naoružavana i trenirana od strane SAD-a, gotovo posve raspala? Irak su spasile razne šijitske paramilitarne skupine iza kojih je, bez sumnje, stajao i Iran.
Ta činjenica se pak nije dopala SAD-u i shvatili su da jačanje ISIL-a neminovno dovodi do jačanja Irana, odnosno iranskog utjecaja, pa su odlučili vojno intervenirati protiv ISIL-a i nastaviti potporu za iračku vojsku.
Iznad svega toga nailazimo na jedan jako čudan i vrlo teško objašnjiv odnos, onaj između Turske i SAD-a. Interpretacija je mnogo, no izgleda da u pojedinim slučajevima ove dvije zemlje imaju identične ciljeve, dok se u drugim slučajevima poprilično razilaze. Pitanje je koliko dugo će ta vrlo delikatna ravnoteža biti moguća.
Turska se pod vodstvom Erdogana svakako transformirala u nešto znatno drugačije od onog što je bila prije 5 godina. ...
Već nekoliko godina u nizu završna analizu počinjemo s ratom u Siriji i nada da će baš godina koja slijedi tom narodu donijeti toliko potreban mir. Ovo je već peti put da iznosimo jednu te istu poruku, no ona je i dalje podjednako važna. Svaki put je situacija donekle slična, godina izmiče i mogu se iznijeti argumenti koji idu miru u prilog, no, možda smo do sada bili ipak pretjerano optimistični.
Realno gledajući, rat u Siriji nije pred završetkom i činjenica da smo, još jednom, pred održavanjem velikih mirovnih konferencija, malo znači. Konferencija u Ženevi, u ljeto 2012., doimala se kao sastanak na kojem će se velike sile, primarno SAD i Rusija, napokon dogovoriti i da će krvavi pokolj u Siriji prestati. Sutra je već 2016. godina i taj pokolj ne samo da se nije okončao već je i potpuno izmaknuo kontroli.
Akteri su danas brutalniji i uključeniji no ikad. U to ljeto 2012. trebalo je samo postići nekakav politički sporazum koji bi obuzdao agresivne tendencije Turske i Saudijske Arabije, a danas je stvar daleko kompliciranija i velik dio Sirije nalazi se pod kontrolom tzv. "kalifata", odnosno terorističke organizacije ISIL.
Rat se proširio i na susjedni Irak, otprilike baš onda kada je postalo jasno da Irak neće biti američka marioneta koja bi trebala pridonijeti smjeni režima u Damasku. Kada je to postalo jasno tada se ofenziva ISIL-a naglo preselila i u Irak, a veliki gradovi poput Mosula, Tikrita i Ramadija pali su pod njihovu kontrolu. Od onda se ipak iračka vojska oporavila, ili joj je dozvoljeno da se oporavi, pa su neka mjesta - uključujući Tikrit i Mosul - oslobođena.
Sve su to službene kronologije ovog sukoba, ali između redaka pronaći ćemo možda i najvažnije istine. Primjerice, što je spasilo Irak od potpune ISIL-ove vladavine u trenutku kada se iračka vojska, godinama naoružavana i trenirana od strane SAD-a, gotovo posve raspala? Irak su spasile razne šijitske paramilitarne skupine iza kojih je, bez sumnje, stajao i Iran.
Ta činjenica se pak nije dopala SAD-u i shvatili su da jačanje ISIL-a neminovno dovodi do jačanja Irana, odnosno iranskog utjecaja, pa su odlučili vojno intervenirati protiv ISIL-a i nastaviti potporu za iračku vojsku.
Iznad svega toga nailazimo na jedan jako čudan i vrlo teško objašnjiv odnos, onaj između Turske i SAD-a. Interpretacija je mnogo, no izgleda da u pojedinim slučajevima ove dvije zemlje imaju identične ciljeve, dok se u drugim slučajevima poprilično razilaze. Pitanje je koliko dugo će ta vrlo delikatna ravnoteža biti moguća.
Turska se pod vodstvom Erdogana svakako transformirala u nešto znatno drugačije od onog što je bila prije 5 godina. ...
