Poput velikih arhitektonskih podviga staroga doba, Saudijska Arabija gradi zid dugačak više od 900 kilometara koji će odvojiti kraljevstvo od ISIL-ovih militanata u Iraku. Odluka je to koju je Rijad požurio donijeti nakon što su ISIL-ovi militanti napali graničnu postaju na saudijskoj granici početkom siječnja 2015. ISIL nadzire većinu granice između Saudijske Arabije i Iraka, a jedan od najvećih ciljeva ove organizacije jest zauzeti dva najsvetija grada islama Meku i Medinu. Zid nije nova stvar – o njemu se raspravlja barem od 2006., kad je s druge strane granice bjesnio irački građanski rat, ali u rujnu prošle godine ISIL je postao toliko jak da su se Saudijci ponovno počeli pitati kako obraniti pustinjske granice.
Predviđeno je da će zid uključivati pet slojeva obrane, s promatračnicama, noćnim kamerama i radarima, a na granici će biti stacionirana snaga od 30 tisuća saudijskih vojnika. Zid će se protezati od sjeverozapadnog grada Turifa blizu Jordana do sjeveroistočnog grada Hafat al-Batina blizu Kuvajta, zatvarajući tako cijelu granicu prema Iraku.
Ironija izgradnje ovoga zida jest u tome što se Saudijska Arabija brani od predstavnika upravo saudijske vehabitske linije svjetonazora. Džihadisti u tome ne vide veliki problem. Treba, dakako, razdvojiti militantno razumijevanje džihada i onoga u suštini islamske vjere. Tzv. veći džihad duhovna je borba protiv sebe, i obveza je svakog muslimana. Radi se o naporu da se dosegne ljudska bit, prevladavanju prepreka između čovjeka i njegove biti uz pomoć duhovnog dosezanja spoznaje, a na kraju i Božanske spoznaje, Božanske ljubavi i dugovne sreće. U golemoj većini islamskog svijeta, ovaj oblik džihada smatra se najvažnijim. Međutim, postoji i manji džihad, koji je proces kojim se omogućava nekome da dosegne svoju bit. Temelji se na otklanjanju prepreka između ljudi i vjere tako da ljudi mogu slobodno izabrati između vjerovanja i nevjerovanja. Manji džihad nije samo rat – zapravo rat je njegov najmanji dio. Manji džihad je svaki napor učinjen za dobrobit obitelji, susjeda, regije. Jedan dio tog materijalnog džihada jest i preuzimanje oružja u vremenima potrebe.
Naravno, svaka militantna organizacija kojima je jedina vrijednost mržnja i teror, zanemaruje potpuno tumačenje džihada. U svojem vrlo svjetovnom shvaćanju islama imaju i vrlo duboke povijesne zasade. Odmah nakon smrti Proroka Muhameda ostvareni su takvi "džihadi". Kad je Muhamed umro 632., mnoga arapska plemena htjela su ostati muslimanska, ali bez plaćanja zekata (obveznog doprinosa) kalifu Abu Bakru. To je bilo dostatno da Abu Bakr proglasi džihad protiv tih plemena. Deseci tisuća Arapa bilo je spaljeno, odrubljene su im glave, izbačeni su iz muslimanskog kruga ili razapeti. Tim ratovima zapovjedao je Halid bin al-Valid, polumitski islamski heroj, koji je zbog svojih džihadističkih podviga stekao naziv "Alahov mač". Arapski mitovi govore o Halidu kao neobično hrabrom borcu, koji nije prezao od uključenja u bitku. Bio je poznat kao sijač terora, silovao je žene nevjernika, a jedna priča govori i da je pojeo svog neprijatelja. Poneki vehabijski učenjaci i danas smatraju da je borba protiv arapskih nevjernika zahtjevala odlučnost, a ona je imala potrebu da unese strah u kosti neprijateljima. Strah se danas prevodi u teror. Ne slučajno, ovakve strahotne kazne odvijaju se i danas u područjima gdje je zavladao ISIL.
Najopasnija svjetska džihadistička organizacija čini terorističke zločine i zločine protiv čovječnosti na temelju povijesnih vrela koja potvrđuju pravednosti njihovih čina. Ali, upitno je koliko doista neke stvari odgovaraju vjerskim zapovjedima. Primjerice, zapisano je u hadisima da je Muhamed rekao kako samo Bog može mučiti vatrom. No, teroristi su shvatili da je time dopušteno paliti ljude, kao u slučaju jordanskog pilota, jer je isto radio prvi kalif Abu Bakr.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
