Pod okriljem tajnih službi, general Iranske revolucionarne garde, legendarni Qasem Soleimani posjetio je u srpnju 2015. predsjednika Putina u Moskvi. Predstavio je situaciju u Siriji i najavio slom vlade u Damasku ako se nešto ne desi na terenu u korist sirijske vojske. Potom, nakon mjeseci priprema je 31.09.2015. počela ruska intervencija u Siriji, uvelike na iznenađenje Zapada. Vjerojatno je cijela procedura mnogo složenija od ovog filmskog uvoda, te da su i sami Rusi jako dobro uvidjeli što se dešava, ali ipak potvrđuje iransko-ruski savez u slučaju Sirije, ali i šire.
Situacija za vladu Bashara al-Assada to je ljeto doista bila kritična. Sirijska arapska vojska (SAA) je samo u proljeće 2015. izgubila Idlib, Jisr al-Shugur i Palmiru, da spomenemo velike gradove. Na jugu su umjereni pobunjenici udruženi u Južni Front zauzeli značajna područja provincije Daraa. SAA je bila jako potresena i lošeg morala, s manjkom ljudstva. Samo kod gubitka Idliba su na bojnom polju ostali deseci mrtvih sirijskih vojnika i uništene tehnike. Štoviše, Jaysh al-Fateh, koalicija islamista i FSA sa sjevera je najavljivala pohod na Hamu, jedan od najvećih gradova u cijeloj zemlji. Također, u opasnosti je bila Latakija, ključno područje zbog luka i vojnih baza, ali i središte Alavita iz koje potječe i predsjednička dinastija Assada. S istoka prijeti konstantno Islamska država čija su glavna karakteristika nepredvidivi masovni napadi.
Na stotine frakcija
Na nišanu vlade Bashara al-Assada i sada zaštitnika mu Rusa je čak nekoliko stotina frakcija koje ugrubo možemo podijeliti u tri kategorije. Prva su umjereni, sekularni pobunjenici koji se nazivaju Slobodna sirijska vojska (FSA). Oni su začetnici građanske revolucije, no to je zapravo vrlo labav i raznolik savez odmetnutih vojnika vladine vojske i umjerenih dobrovoljaca. Potom su tu sunitski islamisti poput Jaysh al-Islama kod Damaska ili Ahrar Ash Shama u Idlibu. Vođeni salafističkom i vehabističkom ideologijom, cilj im je uspostava islamske države sa šerijatskim zakonom. Konačno, imamo džihadiste poput Al Nusre (odana Al Qaidi), Jund al-Aqse i dakako Islamske države. Upravo je fenomen Islamske države u zapadnim medijima čak i zasjenio sam rat u Siriji.
Sve te grupe imaju povremena zajednička zapovjedništva. Najveće su Jaysh al-Fateh (Osvajačka vojska) koju predvode Al Nusra, Ahrar ash Sham i FSA na sjeveru te Južni Front na jugu. Zanimljivo je da su islamisti najmanje zastupljeni upravo na jugu. Milicije su prisutne i na strani sirijske vlade. Najpoznatiji je i šiitska milicija Hezbollah iz Libanona,vjerni i vojno vrlo sposoban saveznik. Uz njih su i šiitske milicije iz Iraka poput Harakat Hezbollah al-Nujaba te Afganistana, Pakistana. Njih organizira i predvodi Iranska revolucionarna garda.
Očito je da se sukob u Siriji odvija na nekoliko razina: lokalni sukob alavita i sunita, želja za demokratskim promjenama kao i želja za uspostavom islamske države; regionalni rivalitet sunita i šiita, odnosno njihovih centara moći Irana (šiiti) Saudijska Arabija (suniti); na globalnoj razini se sukobljavaju Rusija i SAD. Sirija je najveće uporište i saveznik Rusije na Mediteranu i Bliskom istoku gdje postoji u Tartusu i pomorska baza.
Loš start
Prva ofenziva počela se sjeverno od Hame, u pobunjeničko-islamističkoj izbočini grada Kafr Zita, Kafr Naboudah i Latminah. SAA je zauzela nekoliko okolnih sela, ali je već prvi dan u napadu na Kafr Naboudah doživjela fijasko. Prema izvještajima, iz stroja je izbačeno čak desetak tenkova. Sirijska vojska očito nije preboljela staru slabost: frontalnom napadu sa slabom taktičkom podlogom te koordinacijom zrakoplovstva i topništva. Činilo se da je ruska intervencija propala na samom početku. Nakon toga, ipak su sirijske snage uspjele zauzeti još nekoliko sela, ali tu su i stale.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
