Ruski predsjednik Vladimir Putin potpisao je 13. travnja amandman na Izvršnu zapovjed o implementaciji mjera Vijeća sigurnosti UN-a protiv Irana (vidi:Putin uznemirio Zapadni svijet: Rusija spremna isporučiti Iranu S-300, raketni sustav koji će podići iransku snagu na višu razinu) kojim je skinuta zabrana tranzita S-300 protuzračnih obrambenih sustava kroz teritorij i zračni prostor Ruske federacije, kao i izvoz iz Ruske Federacije u Islamsku republiku Iran. Rusija je time poslala poruku, ali pitanje je kome i zašto u ovom trenutku.
Najzanimljivi aspekt ove prodaje jest vrijeme kada je odlučeno da se ostvari prodaja S-300. Iran i Rusija su ovu prodaju dogovorili još 2007., a predsjednik Dmitrij Medvedev je dekretom iz 2010. zabranio izvoz prodane robe. Putin je amandman postavio dva tjedna nakon što je Iran postigao okvirni politički dogovor s P5+1 državama. Za SAD i Izrael rusko-iranska kupoprodaja iz 2007. bila je najkontroverznija situacija na Bliskom istoku, jer su obje zemlje u tom ugovoru vidjele prepreku za bilo kakvu vojnu akciju protiv iranskih nuklearnih postrojenja.
Iran je već unaprijed platio 800 milijuna dolara važan ugovor, te je tužio rusku državu za nepridržavanje članaka ugovora i zahtijevao odštetu u iznosu od četiri milijarde dolara. U siječnju ove godine, službeni ruski medijski izvori izvijestili su da su dvije strane postigle nagodbu, nakon što je Moskva pristala dati starije Tor zemlja-zrak projektile s nespecificiranim datumom isporuke. Istovremeno, u javnost je izbila vijest da dvije zemlje ponovno razgovaraju o S-300 sustavima ili o novom Antey-2500 sustavu.
Kako su parametri pregovora P5+1 zaključeni s izjavom kako će sve rezolucije i sankcije Vijeća sigurnosti UN-a o iranskom nuklearnom programu biti simultano prekinute s krajem pregovora, podignute su velike nade u stabilizaciju gospodarske osnove iranske države. Međutim, dodatak dogovoru kaže da će se važna ograničenja u konvencionalnom naoružanju i balističkim projektilima nastaviti u donošenju nove rezolucije. I u izjavi Europske unije stoji da će nova UN-ova rezolucija uključivati određene restriktivne mjere, iako se o tim mjerama još nije razgovaralo.
Ali, u Vijeću sigurnosti sjedi Rusija. Već je objavljeno da bi iransko-ruska vojna kupoprodajna suradnja mogla iznositi od 11 do 13 milijardi dolara da nema sankcija. Ruski glavni pregovarač Sergej Rjabkov već je izjavio u javnosti da bi se s ostalim ograničenjima trebao skinuti i embargo na uvoz oružja. Rusko ministarstvo vanjskih poslova je u svojoj službenoj izjavi napomenulo da se Rusija zalaže za skidanje svih sankcija Iranu.
Ali ruski veto na novu rezoluciju u Vijeću sigurnosti nije laka odluka. Ruski državni službenici često ističu da je S-300 obrambeni sustav i da s time može biti smatran izvan okvira postojećih UN-ovih sankcija Iranu. Ako Moskva postane previše pod američkim pritiskom za jačim restrikcijama izvoza u Iran, Rusija bi mogla formalno preuzeti ovakav stav i prodati Teheranu S-300 ili druge nove, bolje obrambene sustave
Kao odgovor, SAD bi mogle razmatrati nove sakncije protiv Rusije i zatražiti od Europske unije da napravi isto. Slična stvar se već jednom dogodila. Naime, ruske organizacije koje su surađivale s iranskim nuklearnim programom u devedesetima bile su povod Washingtonu da uspostavi sankcije. Jedna opcija bi mogla biti sankcija protiv banaka koje surađuju s Rosoboronexport, ruskim državnim izvoznikom oružja, ali takva taktika bi mogla razljutiti američke partnere koji kupuju rusko naoružanje. Kako god bilo, Moskva zasigurno očekuje odgovor Washingtona u obliku novih sankcija, te je vjerojatno za očekivati da će se u bliskoj budućnosti odnosi Amerike i Rusije dodatno pogoršati, posebno ako Rusi zaključe da prodajom oružja Iranu gube malo ili ništa.
Odgovor na ovu dilemu treba dati Teheran. Ako su Iranci općenito zadovoljni implementacijom dogovora, iranski vođe bi sami možda postali nevoljki riskirati unilateralne američke mjere ili zajedničke američke i europske korake protiv Irana. Ali, ako će Iranci uvidjeti da se Washington ne drži svojih obveza, bilo zbog različitih interpretacija, rasprave i djelovanja američkog Kongresa ili zbog nove američke administracije, oružani dogovor s Rusijom bi mogao biti puno atraktivniji. Osim toga, iransko vodstvo traži nove puteve u suradnji s kineskom oružanom industrijom.
Iranci uobičajeno daju obje verzije odgovora u javnost, balansirajući između upozorenja i prihvaćanja. Prije nekoliko dana Vrhovni vođa Islamske revolucije ajatolah Ali Hamenei u obraćanju vojnim zapovjednicima je izjavio da su SAD stvorile mit o nuklearnom oružju kako bi mogle ustvrditi da je Islamska republika izvor prijetnje. Ali, prema njegovim riječima, prijetnja je Amerika sama sa svojim neobuzdanim i destabilizirajućim intervencijama. Zamjenik zapovjednika Iranske Revolucionarne garde (sepah, pasdaran) izjavio je u iranskom tisku da međunarodnim inspektorima neće biti omogućena posjeta vojnim postrojenjima prema dogovoru, te da bi u suprotnom došlo do okupacije i stvaranja od Irana raja za špijune.
S druge strane, u komentaru iranskog ministra vanjskih poslova Mohameda Džavada Zarifa u New York Timesu, poslana je puno mirnija poruka, odnosno savjet da bi nuklearni pregovori mogli postati temeljem za buduće aktivnosti u regiji. Postignuti okvir je nazvao važnim napretkom koji će skinuti svaku sumnju s ekskluzivnog mirnodopskog iranskog nuklearnog programa. Zarif je napisao da će s hrabrim vodstvom i preciznošću donošenja pravilnih odluka Iranci moći nadići umjetno izazvanu krizu i krenuti prema puno važnijim poslovima. Zarif je predložio veću regionalnu povezanost sa zaljevskim zemljama na području protuterorističkih aktivnosti i smanjivanja tenzija između sunita i šijita, kao i u okviru slobodne trgovine naftom i zaštite okoliša. Kao oblik dobre suradnje, Iranci upućuju i na izvješće australske televizije, prema kojemu je Australija postigla ugovor o razmjeni obavještajnih podataka s Iranom u vidu protuterorističkih aktivnosti.
Za sada će se Rusija usredotočiti na osiguravanje konačnog dogovora P5+1 s Iranom i nastojati da postigne točne uvjete restrikcija Iranu. Ali, sa službenim aktom odnosno amandmanom, Putin je napravio korak unaprijed i time poslao snažnu političku poruku i pritisak na Obaminu administraciju. Istovremeno je time ojačao argumente republikanskih i demokratskih zastupnika u Kongresu koji se protive bilo kakvom dogovoru s Iranom.
Dodatna zanimljivost u ovom slučaju jest da je dogovor postignut nakon dugotrajnih dogovora Irana i Rusije skrivenih od očiju javosti. Prema nekim izračunima, za ove pregovore je trebalo barem šest mjeseci, što bi moglo značiti da će se cjelokupni vojni program objaviti nekoliko tjedana nakon završetka roka za sveobuhvatan dogovor s Iranom. Taj rok je već za deset tjedana.
Zapadni oblikovatelji javnoga mnijenja upozoravali su na relativnu nevažnost ruskog ministarstva vanjskih poslova unutar ruske vlade i političkog sustava te istaknuli da je Putin preuzeo svoju ekskluzivnu ulogu donosioca odluka o ključnim vanjskopolitičkim pitanjima te jednostavno zaobišao ministarstvo. Ipak, proširena izjava ministra Sergeja Lavrova pokazuje da je dekret donešen u vrlo uskim razgovorima unutar ruske političke elite, s dobrano razrađenom taktikom. U korist ovome mišljenju ide i Lavrovovo znanje o detaljima dekreta.
S druge strane, razmišljanja teku i u pravcu da Rusiji ne odgovara završetak pregovora s Iranom. Naime, ruski konzervativci su u nekoliko navrata tijekom održavanja pregovora upozoravali da Moskvi šteti uspješan dogovor s Iranom, jer je Ruska središnja banka izračunala da bi iranski ponovni ulazak na međunarodno tržište nafte koštao Rusiju 27 milijardi dolara. Uz to, ulazak Irana u azerbajdžansko-turski plinovod može Europi kroz mali protok vremena donijeti alternativni izvor plina i zaobići rusku tradicionalnu ponudu. Pozitivnih naslova nije bilo ni u ruskim medijima, bez osjećaja pobjede ruskih interesa nad zapadnim željama. Ipak, za veliku zemlju poput Rusije ovakav stav ima malo značaja i nije vjerojatno da bi Putin ugrožavao druge strateške veze s Iranom i općenito Bliskim istokom da želi zaustaviti iranski napredak.
Treća je opcija da Moskva smatra kako je dogovor s Iranom izuzetno važan zapadnim silama i da će za trajniji savez s Iranom pristati i na prodaju obrambenih sustava, barem S-300 sustava koje je Iran već platio. Međutim, pitanje je, ako dođe do izglasavanja novih sankcija na uvoz oružja Iranu, da li će Rusija podržati taj korak. U tom međunarodnom forumu, Rusija treba utaboriti svoje pozicije na Bliskom istoku.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
