Nastavak teksta (za prvi dio ovog velikog povijesnog specijala, kliknite ovdje)
Prva faza (ljeto 1914. – veljača 1915.)
Nakon što su izveli šokantnu agresiju na neutralnu Belgiju, Nijemci više nisu u većim razmjerima pružali Americi razloge za ljutnju, dok su Britanci započeli svoju pomorsku blokadu Njemačke. 6. kolovoza 1914. državnik tajnik Bryan pozvao je zaraćene strane da prihvate Londonsku Deklaraciju koju su složile i potpisale vodeće sile 1909., ali nikad je Britanci nisu ratificirali. Dokument je reducirao listu ratnog materijala i utvrdio da je blokada legalna samo onda kada je učinkovita izvan neprijateljskih luka. Centralne sile su žurno prihvatile deklaraciju. Britanci su je skoro odmah odbili iz razloga jer su imali prednost da kroz pomorsku blokadu 'izgladnjuju' Njemačku i Austro-Ugarsku. U suštini, Britanci su produžili listu roba i dobara koje spadaju u ratni materijal. Tu su uključili hranu, pamuk, drvo i neke rude. U studenom 1914. Velika Britanija je proglasila cijelo Sjeverno more kao ratnu zonu, pokrili ga s minama i naredili da se neutralni brodovi zaustave i odvedu na luke na pretraživanje. Britanci su ograničavali trgovinu Njemačke s neutralnim državama tako i sa SAD-om. Zbog toga su američki prosvjedi bili umjereni, a britanski ustupci znatni, a najvažnije od svega jest da niti jedan Amerikanac nije poginuo.
Karikatura iz 1915. koja pokazuje Wilsonov srednji kurs između Bryanova pacifizma (lijevo) i Rooseveltova intervencionizma (desno)
Druga faza (veljača 1915.- svibanj 1916.)
Britanske akcije, uključujući stavljanje na crnu listu američkih poduzeća koja su trgovala s Centralnim silama i cenzuriranje pošte potaknuli su staru raspravu o pravima neutralnih država. No, njemačka reakcija donijela je na scenu potpuno novo pitanje. U situaciji kada je njemačka flota bila nemoćna zbog britanske blokade, njemačka vlada proglasila je ratnu zonu oko britanskih otoka. To je značilo da su neprijateljski trgovački brodovi u tim vodama bili podložni potapanju od strane njemačkih podmornica. Nijemci su proklamirali 'kako nije uvijek moguće spasiti posadu i putnike.'
Podmornice Unterseeboot su bile njemačko udarno oružje čije je korištenje kršilo uspostavljenu proceduru zaustavljanja neprijateljskih brodova na otvorenim morima i osiguravanje sigurnosti putnika i posade prije potapanja. S obzirom da su Britanci ponekad stavljali zastave neutralnih država na brodove kako bi zavarali Nijemce to je značilo da su i neutralni brodovi također u opasnosti. Na takvu odluku Nijemaca Amerikanci su reagirali odbijanjem. Objavili su da je takva odluka 'grubo kršenje neutralnih prava' te će Njemačka morati 'neizostavno odgovarati za eventualne američke gubitke'. U ožujku su Britanci objavili da će zaplijeniti sve američke brodove koji voze američku robu u Njemačku. Prosvjedi Washingtona su bili ignorirani.
Američki mediji kipjeli su od bijesa kad je potopljena Lusitania
Dana 7. svibnja 1915. kapetan njemačke podmornice ugledao je veliki prekooceanski brod koji je plovio sporo kroz Irsko more. Kapetan je ispalio torpedo. Brod je eksplodirao i potopio se za nekoliko minuta. Nijemci su saznali koji brod su potopili tek nakon što su morski valovi izbacili ime Lusitania na obalu. Prije nego što je brod Lusitania napustio New York ploveći za Liverpool, njemačko veleposlanstvo u SAD-u objavilo je upozorenja o putovanjima ratnom zonom u američkim novinama. Unatoč tome, među 1198 putnika koji su izgubili živote bilo je 128 Amerikanaca.
Amerikanci su bili izvan sebe od bijesa i srdžbe. Ali bilo je nerealistično da bi se Nijemci prema SAD-u trebali odnositi kao prema neutralcima kad je SAD neprijateljima Njemačke dopremao velike količine ratnog materijala. SAD su tvrdile da je Lusitania prevozila nevine ljude te da je torpediranje stoga bilo njemački zločin. Zapravo, Lusitania je bila prepuna ratnog tereta. Prevozila je 1248 sanduka granata dužine osam centimetara, 4927 kutija s bojevnim punjenjem (1000 naboja u svakoj kutiji) i daljnjih 2000 kutija sa streljivom za lako oružje. Njezine su brodske isprave za carinu krivotvorene kako bi se prikrila ta činjenica, a britanska su i američka vlada lagale o teretu.
Theodore Roosevelt je potapanje proglasio činom piratstva. Kako bi ga utišao predsjednik Wilson je molio za strpljenje: 'Postoji nešto poput čovjeka koji je preponosan da se bori. Postoji nešto poput nacije koja ja toliko u pravu da ne treba uvjeriti druge silom da je u pravu.' Wilson je odmah znao da se krivo izrazio. Napale su ga oštre kritike da je mlako reagirao na smrt 128 američkih državljana. 'Imam lošu naviku da razmišljam naglas' – priznao je prijatelju dan nakon svoga neslavnog govora.
Plakat ilustrira američki bijes nakon potapanja Lusitanije
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
