"Veliki dogovor" ili velika varka: Kako Lukašenko pokušava Washingtonu prodati posredništvo u ratu, a Moskvi očuvati lojalnost
Aleksandar Lukašenko poručio je kako je Minsk spreman na "veliki dogovor" s Washingtonom – uz ključnu ogradu: bjeloruski interesi moraju biti uvaženi. Riječ je o novoj fazi već nekoliko mjeseci otvorenog kanala s američkom administracijom, kroz koji se testira kombinacija političkih i ekonomskih ustupaka, od postupnog popuštanja sankcija do razgovora o sigurnosnim pitanjima. Lukašenko svoje poruke pažljivo kalibrira: spremnost na kompromis spaja s "crvenim linijama" – odnosi s Rusijom i Kinom ne smiju biti narušeni, a sve mora biti "pošteno" i mjerljivo.
Što u praksi znači "veliki dogovor"? U Minsku ga zamišljaju kao paket s jasnom "mapom puta": na jednoj strani zahtjevi i pitanja SAD‑a, na drugoj bjeloruski prioriteti. U prvom planu su dva polja. Prvo, rat u Ukrajini – Minsk se nudi kao kanal i facilitator, uz tvrdnju da ga Washington treba jer je najbliži saveznik Moskve i razumije dinamiku Kremlja. Drugo, sankcije – od nedavno ublaženih ograničenja na Belaviju do osjetljivih sektora poput kalijevih gnojiva, logistike i financija, gdje Minsk traži konkretne, kompletne isporuke obećanog, a ne tek simbolične geste.
Pozadina američko‑bjeloruskih odnosa objašnjava zašto se danas otvara ova niša. Nakon 2020. i masovnih prosvjeda, koji su ugušeni brutalnom represijom, SAD i EU de facto su izolirali režim i uveli široke sankcije. Ulazak bjeloruskog teritorija u rusku ratnu operaciju 2022. dodatno je produbio rascjep. Ove se godine, međutim, američka politika okrenula pragmatičnijem kanalu: uz uzvratne simbolične i materijalne korake (djelomično popuštanje prema Belaviji, zatim selektivna puštanja zatočenika u Bjelorusiji), otvoren je prostor za razgovore čiji je stvarni cilj – onaj o kojem se govori poluglasno – komunikacija s Moskvom kroz Minsk.
Naravno, ovo nije prvi put da Lukašenko traži modus vivendi s Washingtonom. U drugoj polovici 2000‑ih te posebno između 2015. i 2019. pokušavao je povratak na svoju "multivektorsku" diplomaciju: malo prema Zapadu, malo prema Istoku, kako bi balansirao ruski pritisak i više cijenio vlastitu geopolitičku težinu. Svaki je taj pokušaj završio čim su se zaoštrile unutarnje represije ili kad je Kremlj otvorio kreditnu slavinu i osigurao jeftinu energiju. Taktika je poznata: Minsk pregovara, uzima što može, a zatim se vrati u rusko krilo čim procijeni da je tako sigurnije.
Kako Moskva gleda na današnji "veliki dogovor"? Za sada – bez nervoze. Nije bilo javnih packi iz Kremlja, niti znakova da se Bjelorusija izdvaja iz zajedničke obrambene i ekonomske arhitekture. Naprotiv, proteklih mjeseci vidjeli smo nastavak integracijskih procesa i sigurnosne sinhronizacije. Razumno je pretpostaviti da je Moskva obaviještena o svakoj ozbiljnijoj točki razgovora s Amerikancima i da Minsk djeluje kao produžetak ruske taktike: otvoriti dodatni kanal prema Washingtonu, testirati spremnost za kompromis oko Ukrajine, a usput promatrati može li se razbiti europsko jedinstvo oko sankcija.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
