Nakon skoro dvogodišnje pat pozicije, proljeće i ljeto 2016. vidjelo je značajne vojne pomake u glavnom gradu Damasku. Pobunjenička predgrađa koja su se održala, sada su u konačnoj opasnosti da budu osvojena. Prva na redu je Darayya. To je možda i recept za Aleppo i cijelu Siriju.
Svaka prijestolnica je od izuzetne važnosti i za predsjednika Assada je bilo od životne važnosti održati kontrolu nad Damaskom. S druge strane, osvajanje Damaska za pobunjenike značilo bi knockout iz kojeg se vladavina Assada možda nikad ne bi oporavila.
Ratni Damask
Damask, kojeg stanovnici zovu i ash-Sham (kao uostalom i negdašnju povijesnu Siriju) je za razliku od razrušenih Aleppa ili Homsa sačuvao svoju staru jezgru, sa središnjom Umajadskom džamijom u kojoj je i pokopan Ivan Krstitelj, rimskim zidinama, starom tržnicom soukom, povijesnim kršćanskim četvrtima Bab Sharqi i Bab Tuma... Kršćani čine čak 10% ove metropole i za njih je to još uvijek sigurna zona. Iako ne u velikoj ljubavi, Šiiti, Suniti ,Kršćani, Židovi su oduvijek trgovali, radili i živjeli zajedno, stvarajući kozmopolitansku dušu Damaska. Općenito, u gradu (pod nadzorom vladinih snaga) vlada relativna sigurnost, čak i za strance koji se slobodno kreću, doduše uz sve potrebne dozvole (autor teksta boravio je u Siriji početkom 2016.). Kad ne bi bilo vojnih barikada na svakom iole važnijem križanju ili ispred važnije zgrade, čovjek ne bi uopće pomislio da se vodi rat. Muškarci provode vrijeme u kavanama u dimu nargila, društvenih igara i Interneta, a žene se slobodno i većina tek s maramom, kreću ulicama. No, iako stanovnici glavnog grada gotovo uopće više ni ne okreću glavu na glasne detonacije topništva, kao i djelovanje zrakoplova, anestetizirani nakon pet godina rata, smrt je svega nekoliko blokova blizu. Prve linije u istočnom predgrađu Jobar svega su dva kilometra od povijesne jezgre, a razaranja nisu nimalo daleko od ova dva spomenuta grada.
Tržnica Souk u Starom gradu
Damask je imao sreću da se pobunjenici nisu od prve domogli, a potom ukorijenili u samoj gradskoj jezgri, zbog izuzetne koncentracije policije i vojske, inače bi se desio slučaj Homsa i Aleppa. Ovako su borbe zaobišle centar grada, no to ne znači da situacija nije bila nimalo ozbiljna. Štoviše, još 2013. bilo je upitno hoće li se održati pred naletom pobunjenika.
Početak rata
Sirija je krajem 2011. već bila debelo u valu protesta, ali i otvorene pobune. Diktatura Assada, zastrašujuća birokracija, korupcija i nepotizam, teror tajnih službi i surovost zatvora, a pogotovo dominacija alavita je konačno povukla ljude na ulice, a nasilni odgovor snaga sigurnosti, i na oružje. Sukob je buknuo i infiltracijom naoružanih islamista koji su se usmjerili na policiju i vojsku. Slobodna sirijska vojska (FSA) je osnovana još u srpnju 2011. iz koje su prelazili dezerteri Sirijske vojske. Najviše su se pobuni pridružili suniti iz ruralnih, više tradicionalnih krajeva i radničkih predgrađa. Srednja klasa užeg centra uživala je više blagodati modernog života te iako većinom ne iz privrženosti Assadu, ipak se suzdržala. Protesti su postali sve nasilniji, kako sa strane snaga vladinih sigurnosti, al i pobunjenika koji su se infiltrirali u protestante.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
