NATO savez, uostalom kad nekada i Varšavski pakt, nikada nije bio homogeno tijelo usprkos velikoj američkoj dominaciji. Odnosi među državama članicama ovise jednim dijelom o unutarnjim političkim poredcima svake pojedine države. Atlantski savez ima zajedničko atlantsko zapovjedništvo i djelomičnu integraciju vojski, koje ostaju nacionalne po svojem novačenju, svojoj upravi, svojim kadrovima, svojemu duhu, svojim oružjima. Prethodni tekstovi iz ove kolekcije:
Velika priča o simbiozi vojske i politike: NATO savez kao najjače sredstvo vanjske politike SAD-a (III. dio)
Velika priča o simbiozi vojske i politike: NATO savez kao najjače sredstvo vanjske politike SAD-a (II. dio)
Velika priča o simbiozi vojske i politike: NATO savez kao najjače sredstvo vanjske politike SAD-a (I. dio)
Standardizacija naoružanja, mnogo puta proglašena nužnom, nije bila ostvarena: nijedna od glavnih zemalja ne želi žrtvovati svoju industriju; selekcija jednoga prototipa oružja podvrgava se ili se čini da se podvrgava razlozima koji svi nisu strogo tehnički. Vojna ministarstva i karijere časnika ostaju strogo nacionalni. Na koledžu, u stožerima za obranu NATO-a možda se postupno stvara atlantski duh, no on se još ne čini prevladavajućim.
Što dopušta, a što zabranjuje ta kolektivna organizacija u doba mira? NATO organizacija dopušta državama članicama da povuku postrojbe pod atlantskim zapovjedništvom kad to zahtijeva njihova politika u područjima izvan bloka. Francuska se poslužila tom slobodom da bi suzbila alžirsku pobunu. Vojna je zajednica dakle ograničena na Europu. Ako je francusko-engleska ekspedicija na Suezu doživjela neuspjeh, krivica za to nije ni na atlantskom savezu, ni na prepuštanju vojne autonomije koju on pretpostavlja, nego na suprotstavljanju dvojice velikih sila.
Nasuprot tome, vojna zajednica odnosno atlantski savez sprečava, čini se, upotrebu oružane sile u eventualnim sukobima među državama članicama. Tu se misli na europske države. Tu je uloga SAD-a presudna: ona je pokazala da mir u Europi ide na korist i Francuskoj, Njemačkoj, Italiji, Velikoj Britaniji i ostalim europskim državama. Baze i tereni za uvježbavanje njemačke vojske najvećim su dijelom u Francuskoj. Kolektivni manevri, zajednički planovi i pripreme isključuju, materijalno i moralno, mogućnost borbi između vojski partnera. No u svakom slučaju, države više nisu u sukobu ili su, barem, drugorazredni sukobi koji bi ih mogli suprotstaviti jedne drugim beznačajni u odnosu na nekad sovjetsku, a danas eventualnu rusku prijetnju. Bez Sjevernoatlantskog saveza, države zapadne Europe osjećale bi se solidarnima tako dugo dok bi se vlade i većina javnog mnijenja bojali ekspanzije ruske ili neke druge moći, njegove invazije ili infiltracije. Čim bi izravna opasnost nestala pitanje je koliko bi ostalo međusobne solidarnosti.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
