Jedan od najvećih problema moderne demokracije je izborna kampanja. Štoviše, izborna kampanja pretvara se u striktno emotivno "ispiranje mozga" glasačke populacije do te mjere da i sama demokracija kao sistem dolazi u pitanje.
U idealnim, ili barem polu-idealnim, uvjetima kampanja bi trebala glasačima predstaviti političke opcije/kandidate kako bi isti mogli diferencirati među njima i na temelju toga dati svoj glas po pitanju tko će u narednom periodu voditi zemlju.
Odmah smo svjesni problema - političke opcije imaju slobodu lagati, muljati, petljati, obmanjivati, zataškavati, izokretati, podvaljivati, cenzurirati i manipulirati do mile volje. Kandidat može, i najčešće to i čini, u kampanji obećati jedno da bi po dolasku na vlast postupio sasvim drugačije.
Zbog tih činjenica je demokracija defektan sistem koji bi mogao biti puno bolji. Primjerice, lažljivi pobjednik trebao bi odmah biti sankcioniran čim prekrši prvo predizborno obećanje. Umjesto toga ove izdaje biračkog tijela se, osim u najvećim prekršajima, u potpunosti toleriraju i sve što biračima ostaje je strpljivo čekati iduće izbore. Imajući to u vidu pravo je čudo da toliki broj ljudi još uvijek uopće sudjeluje u izbornom procesu (recimo da je neki prosjek između 60% i 70%, ovisi od izbora i lokacije). No, unatoč tolikim nedostacima svaki izbori su redovno popraćeni jednom ekstra kampanjom - kampanjom uvjeravanja biračkog tijela da se ipak treba pojaviti na biračkom mjestu jer je to njihova "građanska dužnost".
Ako su ovo primarni problemi demokracije onda također možemo reći i kako demokracija degradira pošto isti postaju sve veći i veći. Ovo je globalni problem demokracije kao sustava, no na nekim mjestima je posebno izražen, primjerice u SAD-u.
Naše "europske" političke kampanje su itekako toksične i podle, no u SAD kampanja poprima jedno sasvim novo značenje kada je riječ o razini podmetanja i okrutnosti. Za početak američke predsjedničke kampanje doslovno traju godinama i potpuno okupiraju medijski prostor, naročito u zadnjoj, izbornoj godini.
Postoje određena pravila, primjerice po pitanju tko smije i koliko donirati predsjedničke kandidate, no i to se redovno zaobilazi na domišljate načine. U konačnici pitanje iznosa koji je skupio pojedini predsjednički kandidat postaje medijski skandal i nadmetanje u novcu, a glasači, poneseni euforijom, čak su često spremni i svojim malim donacijama gurati svog favorita.
Ne treba posebno isticati kako su zbog toga političke kampanje, kako u SAD-u tako i u ostatku svijeta, postale i veliki biznis. Postoji velik broj specijaliziranih kompanija koje su spremne, za izdašne svote, pružiti usluge potencijalnom kandidatu kako bi se povećale njegove ili njezine šanse za pobjedu.
Nije li to zapravo još jedna metoda narušavanja demokracije i onog što bi demokracija u suštini trebala biti? Itekako, no nitko se ne buni previše (slična je priča i s lobiranjem).
Zašto bi kandidati angažirali ove vanjske suradnike? Zato jer u žestokoj i sirovoj borbi što je današnja kampanja svaki glas je bitan, a specijalizirane kompanije tvrde da znaju i mogu doći do dodatnih glasova.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
