Nakon svršetka Drugog svjetskog rata u svijetu su preostale jedine dvije prave velesile: Sjedinjene Države i Sovjetski Savez. SSSR je bio itekako oslabljen zbog posljedica njemačke agresije: pretrpio je 27 milijuna žrtava, a ekonomski najrazvijeniji zapadni dijelovi zemlje bili su temeljito porušeni i devastirani ratnim razaranjima. Za razliku od toga, Amerika osim napada na Pear Harbour nije doživjela ratna stradanja sa svojem teritoriju, a pobjeda nad nacifašizmom koštala ju je oko 400 tisuća žrtava. Iz toga je jasno da je SAD 1945. bio najjača svjetska sila kojoj su bila širom otvorena vrata dominacije u međunarodnoj areni.
Za vrijeme predsjednika Harryja Trumana stvoreni su ključni stupovi za američku dominaciju u svijetu odnosno za američki imperijalizam. Kongres je zahvaljujući ponajviše sovjetskoj prijetnji i prijetnji koju je predstavljao svjetski komunizam, 1947. putem zakona National Security Act izglasao uspostavu CIA-e, zračnih snaga, ministarstva obrane (Department od Defense) i Vijeća za nacionalnu sigurnost. Kako bi Amerika ekonomski pomogla svojim saveznicima u Europi da se oporave od ratnih razaranja i neimaštine, 1948. Amerikanci su lansirali Marshallov plan. 1949. osnovan je NATO savez koji je odmah otpočetka postao najjači instrument američke vanjske politike. Sjevernoatlantski savez potaknuo je europsku integraciju putem onoga što će s vremenom postati Europska unija. Truman je uspostavio politiku containmenta SSSR-a što su prihvatili svi njegovi nasljednici u Bijeloj kući.
Istovremeno, kasnih četrdesetih i početkom pedesetih osnovani su slični savezi SAD-a sa zemljama Azije i Pacifika. 1955. osnovan je SEATO savez koji je nudio i pružao američku vojnu pomoć zemljama Azije. Prvo uspješno testiranje sovjetske nuklearne bombe 1949. i pobjeda komunista u Kini te godine duboko su zabrinuli američke policymakere koji su dobili snažan poticaj za djelovanje. To je bilo opravdavanje za agresivnu vanjsku politiku koju su mnogi u Washingtonu jedva dočekali. Izbijanje Korejskog rata 1950. učvrstilo je američku poziciju na Dalekom istoku, a posebice u Južnoj Koreji i u Japanu koji su postali bastioni američke moći na istoku Euroazije. U isto vrijeme krenula je sve veća američka militarizacija u državama NATO pakta. 1961. osnovana je slična agencija Marshallovom planu, USAID, za ekonomsku pomoć stranim zemljama. Tako se američka globalna moć dodatno učvrstila i ohrabrila je proameričku orijentaciju u svijetu.
Tijekom 1950-ih predsjednik Dwight Eisenhower koristio je svoj aparat nacionalne sigurnosti kako bi osigurao globalnu hegemoniju Amerike nuklearnim trojstvom (bombarderi, balistički projektili i podmornice), lancem vojnih baza koje su okruživale Euroaziju i ogromnim brojem tajnih sigurnosnih operacija kako bi se održao i povećao broj saveznika u svijetu. Tih godina događala se integracija znanstvenih i tehnoloških istraživanja u Pentagonov oružani sustav vojno-industrijskog kompleksa. To je učinilo američku moć u svijetu toliko značajnom da je Washington mogao uređivati velike dijelove svijeta, na četiri kontinenta, po svojoj volji, namećući mir, usmjeravajući međunarodne političke procese, svrgavajući vlade, itd. Promjena režima desetljećima je važna karakteristika američke vanjske politike počevši od svrgavanja sirijske vlade 1949. Otada je procijenjeno da je CIA svrgnula ili pokušala smijeniti preko 50 vlada, iako je priznala samo sedam slučajeva.
John F. Kennedy kad je došao na vlast početkom šezdesetih bio je velika nada za Ameriku i svijet pa je svojim nadahnutim govorima inspirirao ljude širom planeta. Međutim, njegova vanjska politika bila je jedna od žešćih, a glavne žrtve su bile Kuba i Vijetnam. Npr. upravo u njegovom mandatu izvršena je neuspješna invazija CIA-e i kubanskih emigranata u Zaljevu svinja kako bi se smijenio Castrov režim te je uvedena blokada i izolacija Kube koja u blažem obliku traje do danas. Američka politika prema Kubi koštala je taj karipski otok trilijune dolara, onemogućila mu normalan gospodarski razvoj i dovela ga u situaciju da se suoči s potpunim slomom. Ipak usprkos svemu, Kuba je opstala kao dokaz da David može pobijediti Golijata.
Uz Kubu, najteže posljedice američkog imperijalizma osjetio je Vijetnam. Amerika je otvoreno počela svoj rat protiv Vijetnama 1964. nakon incidenta u Zaljevu Tonkin. Vrhunac američkog angažmana dogodio se 1968. kada je oko pola milijuna američkih vojnika bilo u toj azijskoj zemlji: formalno s ciljem sprečavanja širenja komunizma u jugoistočnoj Aziji dok je pravi cilj bio zadržavanje kontrole nad tim vitalnim dijelom svijeta. Oko 60 000 američkih vojnika je poginulo, a Amerikanci su na Vijetnam bacili više bombi nego u cijelom Drugom svjetskom ratu i u cijeloj povijesti. Uz strašne kampanje bombardiranja, Amerikanci su koristili kemijska i razna druga oružja te su počinili brojne zločine protiv civila. Ipak 1973. morali su se povući da bi dvije godine kasnije pala marionetska južnovijetnamska vlada. Vijetnamski rat je doveo do toga da je američka vojska prvi put doživjela poraz u povijesti.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
