Tijekom tzv. "dugog 19. stoljeća" na Starom kontinentu su se stalno odvijali mnogobrojni krvavi ratovi između tadašnjih političkih i vojnih velesila Austro-Ugarske, Pruske, Francuske, Ruskog Carstva i Velike Britanije. S modernog kuta gledišta tadašnji međunarodni odnosi mogli bi se opisati izrazom multipolarni poredak. Tj. postojalo je više europskih sila podjednake jačine koje su nastojale ostvariti dominaciju nad Europom. Istovremeno, s druge strane Atlantika Sjedinjene Američke Države u 19. stoljeću su vodile samo jedan veliki rat. Upravo taj rat bio je Američki građanski rat kojeg je obilježavao izuzetno okrutan i ostrašćen karakter sudionika. Federalni Sjever i Konfederalni Jug nastojali su nametnuti svoje vrednote, a u ratu je poginulo više od 600 000 Amerikanaca.
Kada su u jeku rata upitali načelnika pruskog Glavnog stožera i jednog od najvećih vojnih teoretičara, Helmuta von Moltkea, što misli o operacijama u američkom ratu, odgovorio je: "Nisam zainteresiran za proučavanje kretanja naoružanih rulja". Bila je to podcjenjivačka ocjena jer je u tim borbama bilo operacija nalik na europske ratove. No to mišljenje dobro ocrtava stav Europljana sredinom 19. stoljeća o američkim oružanim snagama i SAD-u u cjelini. Bilo je to hiperpodcjenjivačko gledište. Iako je građanski rat prijetio podjelom i raspadom SAD-a ipak se već tada moglo nazrijeti koliko će biti moćna ta nova Amerika. Osim građanskog rata, SAD je sve do potkraj 19. stoljeća vodio uglavnom samo indijanske ratove i nije imao probleme sa susjedima kao Europljani.
Od samog osnutka Sjedinjenih Država 4. srpnja 1776. pokazalo se da je to država s ogromnim potencijalima koja je imala drukčije ishodište od europskih sila. Od kolonija nastale su trajne zajednice i američke savezne države su postale svjesne svojih prava pa je tako pobjedom u Ratu za neovisnost 1783. stvorena nova nacija na temeljima prosvjetiteljstva: prirodnog i društvenog prava, suvereniteta, jednakosti, narodne vlasti, federalnog uređenja. Ali iznad svega SAD se izdvajao od drugih po širokom obimu sloboda zato se i naziva često u literaturi "carstvo slobode". S vremenom će američka vanjska politika evoluirati i doživjeti drastičnu preobrazbu pa će SAD mnogi danas nazivati "najvećim imperijem svih vremena".
U okvirima Ustava Sjedinjenih Američkih Država koji je stupio na snagu 1789. i koji je do danas pretrpio samo neznatne promjene, odvijala se političko-gospodarska izgradnja unije prvih 13 saveznih država pod vodstvom prvih velikih predsjednika Georga Washingtona, Johna Adamsa i Thomasa Jeffersona i u znaku sve izraženije tendencije za vanjskopolitičkim izolacionizmom. Ta je izgradnja bila istovremeno povezana s postupnim naseljavanjem i teritorijalnom ekspanzijom prema zapadu i jugu.
Unatoč stremljenjima ka izolacionizmu u smislu međunarodne politike, od svog nastanka Sjedinjene Države su bile intervencionistička sila koja je svoju vanjsku politiku temeljila na teritorijalnom širenju. Svojom revolucionarnom porukom - slobodni ljudi, slobodno poduzetništvo - na kontinentalnoj razini Amerike uputila je izazov europskim silama. Čak i za onu nekolicinu koja početkom 19. stoljeća nije vjerovala u božansko proviđenje, temeljne ideje kojima su se Očevi osnivači vodili u nastojanjima da stvore SAD iste su one ideje za kojima su se američki vojnici i političari povodili zauzimajući i osvajajući prostranost i golemost Amerike, te preoblikujući ih prema sebi samima. Zajedno s tim idejama oblikovala se i ideologija koja je od razdoblja federalne države pa sve do Hladnog rata motivirala američke elite u odnosima s vanjskim svijetom.
Od svih tih temeljnih ideja na prvo mjesto dolazi američka koncepcija slobode, sa svim svojim posebnim određenjima i domašajima. Sjedinjene su se Države od ostalih zemalja razlikovale po slobodi svojih građana; to je ono što je davalo smisao postanku i postojanju posebne američke države. Američku je slobodu, međutim, održavalo posebno, prepoznatljivo stanje duha. Amerikanac, ustvrdio je Thomas Jefferson neposredno po završetku Francuske revolucije, "zbog svoje imovine, ili po svojemu zadovoljavajućem stanju, ima interesa podržavati red i zakon. A takvi ljudi smiju i mogu sigurno i probitačno uzeti na sebe blagotvoran nadzor nad svojim javnim poslovima, kao i stupanj slobode koji bi se, da ga se domognu svjetina i čopori po europskim gradovima, smjesta pretvorio u razaranje i uništavanje svega javnog i privatnog... Ali, čak je i u Europi došlo do razumne promjene u glavama ljudi. Znanost je oslobodila ideje u onih koji čitaju i promišljaju, a američki je primjer među ljudima probudio osjećaje za pravičnost. Počela je stoga i pobuna..."
Za trećeg američkog predsjednika, kao i njegove nasljednike, sloboda (kao pravo) nije mogla postojati bez privatnoga vlasništva i privrženosti uređenom društvu, što su izvedenice iz tog posebnog prava. Sloboda stoga nije za svakoga, već za one koji, po svojoj imovini ili obrazovanju, posjeduju nužnu neovisnost da bi postali građani republike. Bitna sastavnica američke ideologije bio je i ostao antikolektivizam - neovisni pojedinac može biti republikanac (pripadnik, odnosno građanin republike), ali i "canaille" (svjetina, čopor) to ne može.
Znanost kao predak "razumna djelovanja" održavala je od samog početka vjeru Amerikanaca u univerzalnu važnost novonastale države. Sjedinjene su Države bila prva država nastala na "znanstvenim načelima" prosvjetiteljstva. To je značilo da je nova država pionir među onima što dolaze - "svjetlost što će se zadržati u njihovoj svijesti" kako bi rekao Jefferson. No, to je također značilo da se tijekom 19. stoljeća određeni američki identitet vezao uz samu koncepciju suvremenosti, blisko spajajući tehnologiju s postojećim društvenim poretkom u SAD-u. Drugi su oponašajući američki primjer pronašli način kako postati suvremenim. Produktivnost i inovacija postali su američko obilježje.
Već početkom 20. stoljeća za Amerikance je jedini referentni okvir postala Amerika. Dio "razumnog djelovanja" rane Amerike bilo je tržište - razmjena dobara i usluga temeljena na njihovoj vrijednosti izraženoj jedino u novcu, bez okova prinude ili nužde. Kako su se potkraj 19. stoljeća Sjedinjene Države industrijalizirale, kapitalističko tržište postajalo je realitet za svakog Amerikanca, a sudjelovanje u takvoj razmjeni u nekom obliku postalo je simbolom pripadnosti Americi. Pošto je na prijelazu u 20. stoljeće počeo rasti i američki izvoz, tako je i vjera u tržište prerasla u vjerovanje, što je postajalo samo sebi svrhom. Premda se to vjerovanje često nije odnosilo na strani pristup američkim tržištima, slobodno tržište - kao ideja, te logičan nastavak vrlina kapitalizma i sveopće slobode - postojalo je dijelom američke vanjskopolitičke ideologije.
U ratu protiv Velike Britanije 1812. SAD je uspješno branio pravo na pristup međunarodnoj trgovini, a američke elite s početka 19. stoljeća svoju su pozornost okrenule prema teritorijalnom širenju obećavanom pri nastanku države. Sve do kraja 19. stoljeća ciljevi tog širenja ponajviše su ostajali unutar kontinentalnih granica, ali postojanje europskih kolonijalnih carstava na američkom tlu bilo je nespojivo sa slobodom kakva se uspostavljala u samim Sjedinjenim Državama. Tijekom Jeffersonova predsjednikovanja u prvom desetljeću 19. stoljeća SAD se protezao na 2 150 000 četvornih kilometara. Broj stanovnika porastao je između 1790. i 1820. od 3 900 000 na 9 600 000. Godine 1812. bilo je u Uniji već 26 država.
Do 1848. površina države se povećala na 8 milijuna četvornih kilometara. Da bi nakon što je 1867. od Rusije kupljena Aljaska, površina SAD-a porasla na gotovo 9.5 milijuna četvornih kilometara. Samo bi se za kupnju Aljaske moglo reći da je, kako je to rekao povjesničar Bradford Perkins, obavljena tragom "transfera postignutog slobodnim pregovorima". Ostala proširenja: Louisiana, Florida, Texas i Sjeverozapad, kao i osvajanje dijelove Meksika 1848. posljedica su ratova ili prijetnji ratom. Predodžba po kojoj je posjedovanje cijelog kontinenta predočeno kao "suđeno nam povijesno poslanje" ("manifest destiny"), pojam prvi put upotrijebljen 1845., mitski je izraz nečega što se u biti svodilo na konkretan imperijalistički program. Međutim, daleko najvažnije intervencije Sjedinjenih Država u 19. stoljeću bile su usmjeravane protiv američkih domorodačkih naroda, odnosno Indijanaca. U ime racionalizma i progresa američka je vlada nastojala uspostaviti kontrolu, i u nekim slučajevima, de facto istrijebiti sve narode koji su prije 17. stoljeća naselili budući teritorij SAD-a. Te intervencije postavljale su okvire za odnose prema zemljama koje zbog svoje niske razine "razumna djelovanja" nisu mogle od Amerike na poklon dobiti slobodu. "Kontrola" postaje najomiljenija metoda širenja američkih ciljeva i na obale s druge strane oceana gdje sloboda još nije postala dohvatljivom opcijom.
Iako je u 19. stoljeću ropstvo postajalo sve odbojnije većini Amerikanaca, crnce se i nadalje kontroliralo zbog straha da bi nedostatak "razumna djelovanja" kod njih mogao poremetiti razvitak Amerike. Nakon razdoblja rekonstrukcije i obnove nakon građanskog rata, južnjački rasizam i sjevernjački planovi o "unapređivanju" crnačko su pučanstvo praktično posve razvlastili i ostavili ga bez građanskih prava sve do potkraj 20. stoljeća, a istodobno stvorene su tehnike kontrole koje će se koristiti u inozemstvu, i naposljetku, činit će temelje ideologije američke slobode. Ne treba zaboraviti i diskriminaciju Latinoamerikanaca, Azijskih Amerikanaca kao i domorodačkog indijanskog stanovništva koje je u indijanskim ratovima skoro potpuno istrijebljeno.
Potkraj 19. stoljeća, istodobno s prvom pojavom SAD-a kao prekooceanske imperijalističke sile, brojnim Amerikancima sve razvidnijom postala je i dvoličnost pri doseljavanju stranaca. S jedne strane Amerikanci su tada - kao i tijekom Hladnog rata i kao danas - povećano useljavanje doživljavali i gledali kao potvrdu uspješnosti Amerike. S pak druge strane, bijelci sa sjevera države postajali su sve zabrinutiji zbog mogućih prijetnji "američkom sustavu vrijednosti" radi ulaska "stranaca što se nisu sposobni asimilirati". Od 1870. do 1920. godine u razdoblju u kojemu je SAD primio 26 milijuna novih useljenika, nastajali su rasni i etnički stereotipi po kojima se doseljenicima počelo određivati inicijalno mjesto unutar američkog društva a u nekim slučajevima i više od toga. Donesen je Zakon o isključivanju Kineza 1882. i postao je prvi u nizu zakona za koje su kampanju vodile udruge poput Lige za ograničavanje useljavanja pripadnika "rasno inferiornih" naroda. Takvo je isključivanje važno, tvrdilo se, zato što bi slobodno useljavanje onemogućilo Americi da ispuni svoje globalne nade i očekivanja. Kako je koncepcija povijesnog poslanja sve više počela utjecati na predodžbe Amerikanaca o ulozi vlastite zemlje, pitanje gdje je ta sudbina završavala postajalo je sve spornije.
Početkom 19. stoljeća intervencije na udaljenim odredištima ograničavale su se na političku potporu i kao u nekoliko primjera u Latinskoj Americi, svodile na opskrbu i opremanje favoriziranih skupina ili pokreta. Međutim, posljednjih desetljeća 19. stoljeća počela se sve više promicati tvrdnja da je SAD dužan pomagati "slobodi i neovisnosti" drugih izvan američkih granica. Nekoliko je razloga tom pomaku. Uspješnost američke industrijalizacije i preustrojavanje društva sukladno kapitalističkim načelima nakon građanskog rata povećavali su uvjerenost elita u svjetsku važnost i primjerenost njihove temeljne poruke. Zauzimanje Sjeverne Amerike dovedeno je do optimalne točke, a da se u SAD ne uključe Latinosi iz Meksika ili pak izloži opasnosti od sukoba s Britanskim Carstvom zbog Kanade. Američki su misionari počeli svijetom pronositi kampanje iz 19. stoljeća o socijalnom nadzoru i socijalnom unapređenju. I, naposljetku, američko poslovno širenje izazvalo je nade u pronalaženje novih stranih tržišta, ili barem strah da bi takva tržišta, ako uopće postoje, mogla dospjeti drugima u ruke.
No unatoč svemu tome i nadalje bi bilo pogrešno američku okupaciju/zauzimanje Havaja 1897. i osvajanje Filipina i Kube neposredno po završetku španjolsko-američkog rata 1898. doživljavati kao suviše radikalan zaokret u američkim odnosima sa svijetom. Američko angažiranje u istočnoj Aziji seže u prošlost sve do 1840-ih. Američko je brodovlje 1854. silom otvorilo Japan zapadnim trgovcima. Meksički rat 1846.-1848. doveo je SAD u bliskiji doticaj s Karibima i Srednjom Amerikom. Amerikanac William Walker sam je sebe 1885. postavio za vladara Nikaragve, a brojni su drugi avanturisti potkraj 19. stoljeća nastojali slijediti njegov primjer. Američki intervencionizam na Karibima se nastavio: između 1898. i 1920. američki su marinci korišteni u 20 odvojenih slučajeva na tom području. Tijekom 1890-ih predsjednici McKinley i Roosevelt su preuzeli političku odgovornost za prekomorske narode na teritorijima pod američkom kontrolom. Uspostava američkog prekooceanskog carstva može se smatrati i ustupkom u vanjskoj politici odnosno prilagođavanje tadašnjem globalnom odnosu snaga. Amerika je tada postala jedna od velikih sila u svijetu. Odluka Woodrowa Wilsona da SAD uđe u Prvi svjetski rat značila je da Amerika može započeti s preoblikovanjem svijeta kojeg će nepovratno početi mijenjati.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
