Zadnjih mjeseci, naročito nakon eskalacije Ukrajinske krize, često se govori o "obnovi" Hladnog rata, neki su čak skovali i termin "Hladni rat 2.0". No, pojedine aktualnosti zaista podsjećaju na dane Hladnog rata kada su se SAD i tadašnji Sovjetski Savez borili za utjecaj nad ostatkom svijeta.
Bila je iznimno žestoka borba u kojoj su se koristila sva raspoloživa sredstva - od atentata, državnih prevrata, otvorenih vojnih agresija, a sve uz stalnu prijetnju da bi dva velika rivala mogla jednog dana, doslovno svakog dana, krenuti u "konačni obračun". Dakako, takav obračun bi bio možda i zadnji obračun na ovoj našoj planeti jer bi se nedvojbeno pretvorio u nuklearni holokaust.
Neki će reći kako upravo posjedovanje nuklearnog oružja na neki način sprječava takav rat jer bi se isti, gotovo sigurno, završio međusobnim uništenjem. No, da li je ostatak svijeta spreman riskirati da u Moskvi i Washingtonu nikada za "crveni gumb" neće sjesti netko toliko radikalan da ne posegne i za takvom opcijom?
Raspadom SSSR-a mnogi su zaključili da je Hladni rat gotov, a neki taj čin čak trijumfalno nazvali "krajem povijesti", odnosno pobjedom tzv. "Zapadnih vrijednosti" - u prvom redu kapitalizma.
Da, to je na neki način bio kraj, ali svakako ne kraj povijesti - bio je kraj nadmetanja dvije ideologije koje su u trenutku velikog finala već prošle unutarnje devijacije do neprepoznatljivosti. Niti je sovjetski "socijalizam" niti američki "kapitalizam" imao previše veze s osnovnim idealima. Štoviše, obje strane donekle su poprimile pojedine karakteristike svog suparnika.
Zapad je nedvojbeno imao jedan izraženiji socijalni karakter u vrijeme Hladnog rata - što je možda i razlog zašto se neki, koliko god to čudno zvučalo, prisjećaju tog perioda s nostalgijom. Što se pak sovjetskog revizionizma tiče on se najbolje manifestirao u zadnjim danima, u vrijeme Perestrojke, mada bismo s današnjom distancom mogli čak tvrditi da je Perestrojka možda imala i pojedine pozitivne elemente, koji su kasnije i ukomponirani u aktualnu teoriju koju često nazivamo "socijalizmom 21. stoljeća", tada se nije mogla instalirati u postojeću sovjetsku nomenklaturu i sustav se jednostavno raspao.
Jasno, u godinama nakon nestanka tog rivalstva, kapitalizam je postajao sve izraženiji, "čišći", a samim time po mase i okrutniji.
Ako danas imamo novo "hladnoratovsko ozračje", ono je daleko opasnije jer sada se više ne sukobljavaju temeljne ideje, već interpretacije pobjedničke doktrine iz prethodnog Hladnog rata.
Novi Hladni rat osjeća se upravo u podsjetnicima na onaj prethodni. Kada se zemlje počnu sve konkretnije orijentirati prema Washingtonu ili Moskvi, znati ćemo da je nova "runda" počela. Je li počela? Jedan pogled na kartu svijeta mogao bi nas dovesti do zaključka da je zaista tako.
Po toj logici, novi Hladni rat već neko vrijeme traje, a sada stižu zanimljive vijesti iz Azije koje potvrđuju tu tezu.
Naime, nedavno je Indiju posjetio američki predsjednik Barack Obama te tamo dogovorio znatno jačanje suradnje. Indijski premijer Modi do nedavno nije smio ni ući u SAD (dok još nije bio premijer, naravno), zbog grijeha iz prošlosti (vidi: Druga najveća zemlja svijeta izabrala i sada će se morati suočiti s izborom: Na vlast u Indiji dolazi "pro-biznis" krajnji desničar, optuživan za masakr, koji planira ogromne ekonomske reforme primarno u interesu stranog kapitala), ali danas - u tipičnom hladnoratovskom prevratu - američki predsjednik i indijski premijer ispijaju šalice čaja dogovarajući velike nove suradnje.
Indija je zanimljiva zemlja, očito još uvijek nesvrstani akter, a za nju bi svakako bilo najbolje da tako i ostane, ako uspije. Naime, unatoč činjenici da Modi danas Obami najavljuje veliko prijateljstvo, prije svega nekoliko tjedana slične riječi je imao i za ruskog predsjednika (vidi: Putinov veliki uspjeh u New Delhiju: Čvrstoća rusko-indijskog savezništva ruši američki plan za izolaciju Moskve i dolazi kao šok za Washington).
Velike nadolazeće sile biti će one koje će uspjeti balansirati između dva moćna centra, Moskve i Washingtona. Indija ima perspektivu za takvo nešto, a ni Kina nije daleko. To bi eventualno mogla i Turska, da se Erdogan nije malo "zaletio" s tolikom podrškom za američku stranu plana za Siriju, no već i on sada nastoji odmaknuti se od takve pozicije i zauzeti što bolju poziciju između dva svijeta (vidi: Dovodi li raspad imperijalističkog plana za Siriju do radikalne promjene turskog stava? Erdogan: "Zapad voli samo naftu i sukobe, glume da su nam prijatelji, a zapravo nas žele mrtve").
No, jačanje odnosa između Indije i SAD-a poprilično je uznemirilo najvećeg indijskog rivala, susjedni Pakistan, i baš - još jednom - u tipičnoj hladnoratovskoj maniri, Islamabad sada hitno traži poboljšanje odnosa s Rusijom.
Ukoliko dođe do takvog razvoja situacije, a imajući u vidu da je Moskva danas više nego ikad otvorena prema novim partnerstvima, vrlo lako bi moglo doći - to bi zaista značilo da dolazi do promjene povijesnih alijansi na prostoru Južne Azije. Naime, Rusija - odnosno tadašnji SSSR - uvijek je više držao indijsku stranu u sukobima s Pakistanom, dok je SAD stajao na strani Pakistana.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
